Anarhizam i nasilje | Zbornik

Maggie, Rayna, Michael i Matt
[The Rock Bloc Collective]

PRIPISUJUĆI TO MUŠKANARHIJI

 

Muškanarhija: agresivno i natjecateljsko ponašanje unutar anarhističkog pokreta koje na zastrašujući način podsjeća na povijesno ugnjetavačke uloge muškog roda. To uključuje mačističko, svetački licemjerno i elitističko ponašanje. Muškanarhija često završava u elitističkoj isključivosti.

Osjećamo potrebu podijeliti svoje nezadovoljstvo muškanarhijom s obzirom na način na koji se ona manifestira u anarhističkom pokretu. Nas inspirira i uzbuđuje razvoj i primjena anarhističkih ideala pa stoga smatramo da moramo ostati kritični prema našem pokretu kako bi do najveće mjere povećali njegov učinak. Anarhizam i direktna akcija snažne su sile, no ipak osjetljivi smo na preuzimanje nekih od kultura opresivnih načina djelovanja prisutnih u samom sistemu kojem se suprotstavljamo.

Mi smo dvije žene i dva muškarca. Bijeli smo i ekonomski smo privilegiranog podrijetla. Anarhisti smo. Podupiremo direktnu akciju i Black Block kao metodu djelovanja. U ovom članku usredotočit ćemo se na nešto što je skovano kao termin “muškanarhija”. Namjeravamo objasniti i kritizirati muškanarhično ponašanje kratkim opisom niza iskustava koja smo imali na masovnim akcijama, skupovima i našem svakodnevnom načinu organiziranja.

Najneprimjetnija je ‘no compromise’ dogmatizacija koju često prati mačistički duh pretpostavljajući stav ‘jači/a od tebe’ prema dominantnoj kulturi kao i prema saveznicima unutar pokreta. Za vrijeme predsjedničkih debata u Bostonu, jedan/jedna od nas vidio/la je grupu ljudi kako probija policijske barikade već zapriječene ulice. Taj potez bio je loše planiran i prevelik zalogaj a za posljedicu je imao nekoliko ljudi pošpricanih suzavcem. To nije bilo taktično, već snagatorsko ponašanje. Suzavac u očima nekima od tih ljudi postao je rana iz bitke a za njih je predstavljala njihov beskompromisni i “radikalan” politički stav.

Na sličan način, dvoje od nas bilo je na sastanku Black Blocka kad je jedan muškarac izjavio: “Ako nisi spreman/na primiti udarac (palicom u glavu) i nisi spreman/na otići u zatvor, nemoj marširati s Black Blockom.” Bio je frustriran činjenicom da je tijekom prosvjeda na dan kada se u dužnost uvodi novoizabrani predsjednik SAD-a marširao s Black Blockom i kad se suprotstavio policijskim barikadama nitko ga nije pokrivao. Mi dovodimo u pitanje činjenicu da su batine djelotvoran cilj. I iako nikad ne možemo dovoljno naglasiti koliko je važna međusobna zaštita, shvaćamo da ljudi u različitim situacijama imaju različite potrebe. Drugim riječima, ne može i ne želi svatko/a biti pretučen/a i zatvoren/a zbog čina koji može ili ne mora nužno biti viđen kao taktički koristan.

Izjava ovog čovjeka pretpostavlja da je on jedan od kvalificiranijih članova grupe Black Block. Ustanovio je da nitko nije ostao s njim i dobio batine te pokazao da je jači i samim time radikalniji od drugih. Ta njegova superiornost, kako se dade naslutiti po njegovim izjavama, daje mu za pravo govoriti o tome kome je dozvoljeno marširati s Black Blockom pa si zato uzima za pravo govoriti drugima da ostanu kod kuće.

Primjer za beskompromisni (‘no-compromise’) stav može se naći u tekstu objavljenom na web stranicama Independent Media Center-a. U kritici prosvjeda održanih u Washingtonu povodom dana kada se u dužnost uvodi novoizabrani predsjednik SAD-a, Slip piše:

“Mislim da se zaista trebamo pitati što naša militantnost znači? Je li uistinu militantno dozvoliti da te pretraže pri ulasku u područje u kojem bi trebao/la imati pravo prvog amandmana? To nije militantno niti pruža otpor.

Da li je traženje oprosta onom istom sistemu kojem se opireš pobuna? Prijavljeni prosvjedi ni u kom slučaju nisu otpor, a kamoli revolucija. Meni u ovoj revoluciji ciljevi JESU sredstva. Moramo živjeti svoje ideje i preuzeti kontrolu nad svojim životima. To se ne očituje samo u načinu na koji živimo i koristimo svoje živote kao oruđe, već i u načinu na koji širimo svoje protivljenje doslovno putem vraćanja našeg prostora kad izađemo na ulice. Više ne možemo ugađati i služiti se ‘prikladnim sredstvima’ jer prikladna sredstva su prakticiranje prave demokracije i traženje naših prava na slobodno okupljanje. BEZ KOMPROMISA.”

U svojoj kritici Slip naglašava svu važnost potrebe za militantnošću, pružanjem otpora i fundamentalnom subverzijom sistema. Ipak, problematična ostaje njegova analiza oko koncepta “BEZ KOMPROMISA”. U kapitalističkom sistemu, svi moramo raditi kompromise. Niti jedan/na od nas nije savršen/a i na svi smo pod utjecajem opresije na kojoj se ovaj sistem temelji. Neki su privilegiraniji i pod većim utjecajem od drugih. Ironično je da su upravo oni privilegiraniji ti koji pozivaju na “beskompromisan” stav tijekom masovnih akcija. Moramo se zapitati tko su ti koji mogu biti “beskompromisni” na velikim demonstracijama. Na primjer, nas četvero bijelih studenata prilično lako možemo biti militantni na masovnim akcijama. Osim što nam je pristup odvjetnicima lagan, murja i sudovi prema nama odnose se bolje nego prema ljudima iz društvenih slojeva koji tradicionalno postaju njihove žrtve. Puno je teže preuzeti taj stav obojenim, ekonomski slabijim i ljudima koji su manje sposobni za intenzivniji fizički sukob.

Na kraju, smatramo da stav “BEZ KOMPROMISA” kompromitira značajan dio naših ideala. Stvaramo i izgrađujemo svijet u kojem ljudi vole i imaju moć. Ipak, muškanarhična militantnost ima tendenciju vrijeđanja saveznika unutar pokreta umjesto djelovanja iz solidarnosti. Retorika beskompromisne čistoće podsjeća nas na elitne članove bratstava na fakultetima koji govore: “Nisi dovoljno mačo.” Ili kršćanske desnice koja govori: “Nisi dovoljno svet.” To je samo jedan do oblika šovinizma koji ljude dijeli. Križanje militantnosti i beskompromisnog stava zapanjujuće je slično mučeničkoj etici vjerskih pokreta koji pozivaju na građansku neposlušnost.

Ova taktika poziva ljude da se žrtvuju za viši cilj. U posljednjih nekoliko godina građanska neposlušnost našla se pod vatrom radikala koji pozivaju na taktike koje su manje kooperativne sa sistemom, te više uključuju i daju moć učesniku/ci. Ipak, muškanarhičan način mišljenja napravio je puni krug te se vratio na početak; vrijeme provedeno u zatvoru i rane iz bitaka postale su nova samopožrtvovna neposlušnost.

Također, htjeli bi istaknuti da vjerski pokreti koji pozivaju na građansku neposlušnost naglašavaju ljubav, dok muškanarhisti naglašavaju agresiju.

“Pet dana koji su potresli svijet”, knjiga koja govori o “Seattlu i izvan njega” a koja je napisana unutar pokreta, slavi učesnike direktne akcije kao “ulične ratnike”. Rječnik Random House definira ratnika kao: “1. Čovjeka koji se je uključen ili iskusan u ratovanju; vojnika. 2. Osobu koja je iskazala veliku snagu, hrabrost ili agresivnost, kao u politici.” U kontekstu na koji dajemo kritički osvrt, ratnik je samoproglašeni heroj, dogmatičan i natjecateljski orijentiran.

Ne želimo na romantičan način prikazati beskompromisnog militanta/kinju, spremnog/u podnijeti sve u ime cilja. Mi nismo Rambo. Mi nismo marinci. Mi nismo heroji. Mi smo anarhisti koji grade prostor koji daje moć, prihvaća i uključuje druge, pristupačan je, komunikativan i orijentiran na zajednicu. Za građenje pokreta moramo biti više nego fizički besprijekorno grubi, posvećeni cilju, samopožrtvovni i militantni. Oni koji si novčano, fizički ili emocionalno ne mogu riskirati uhićenje, sudske parnice ili fizički napad isključeni su iz ovog kluba. To znači da mnoge žene, obojeni ljudi, mladi i stariji te ekonomski slabiji nemaju ono što je potrebno za sudjelovanje u muškanarhističkoj revoluciji. Da li je ovo revolucija za dobrobit učesnika koji su uglavnom muškarci iz srednje i više klase ili je ovo revolucija mladih ratnika koji se žrtvuju za dobrobit žena i djece koje isključuju? Niti jedno od ovo dvoje nije prihvatljivo.

Masovne akcije su samo jedan od dijelova anarhističkog organiziranja. Ipak kada do njih dođe, one bi trebale odavati osjećaj okupljanja gdje ljudi imaju moć, uživaju i surađuju sa saveznicima. Marširajući s Black Blockom ustanovili smo da su mnogi od njih dovoljno jaki primati udarce u glavu a nisu dovoljno otvoreni da pozdrave a kamoli da prenesu taktične ideje, potrebe ili osjećaje. To utjelovljuje tipične uloge muškog roda. Ako netko/a želi biti ulični/a ratnik/ca, tražimo tog ratnika ili tu ratnicu da usmjeri svoje negativne energije na sistem a da pozitivnim osjećajima pridonese pokretu.

Umjesto mota “BEZ KOMPROMISA” pozivamo na “što god da je učinkovito” (“whatever works”). A ako to zvuči prehladno, predlažemo “ŽIVI REVOLUCIJU” (“Live the Revolution”). Jednostavno, tražimo drugove da pažljivije procjene načine na koje će naše akcije utjecati na naše mete, kapitalizam i opresiju.

Ne kritiziramo militantne taktike, niti kritiziramo ljude koji ih koriste. Pozivamo ljude da iskorače iz muškanarhističkog dogmatizma i koriste taktike na načine na koje su korisne. Vidimo važnost i vrijednost u građenju savezništava, diskutiranju ideoloških i taktičkih razlika i razumijevanju te uvažavanju pojedinačnih različitih mišljenja. Kad je neki pokret jednoličan u svim svojim taktikama i ideologijama, ne samo da je dosadan, već je i ranjiv na izumiranje. Imamo potrebu raditi s onima koji imaju drugačija mišljenja, istovremeno prepoznavajući zajedničke ciljeve te organizirati se na način koji poštuje i priznaje razlike putem komunikacije.

Nadamo se da će ovaj članak pomoći otvoriti diskusiju. Potičemo ljude da odgovore. Molimo kontaktirajte nas i osobno kad objavite svoje ideje.

[tekst je originalno objavljen na nekoliko anarhističkih lista, te internet stranicama, kao početak diskusije unutra Black Bloca i anarhističkog pokreta uopće]