Anarhizam i nasilje | Zbornik

Nikolina Majdak

O SLABIM ISTINAMA

 

Nema dvojbe – nasilje je izraz nemoći. Totalno nasilje je izraz totalne nemoći.

Država je, mislim, krajnje nemoćna instanca. Na to ukazuje sama njena suština koja se sastoji u mogućnosti neograničene (pitam se je li u ovom kontekstu smisleno dodati i “legalne”) primjene sile ili totalnog nasilja. Svaka misao koja ovu njenu mogućnost poistovjećuje s moći, ujedno izjednačava snagu i moć, i čini mi se prije svega besmislenom. Kad bi se zaista radilo o moći, nasilje ne bi bilo potrebno. Međutim, problem je u tome što država nemoćnom čini i mene, koja sam po prirodi moćna. Ona je nemoćna jer MORA (držati sve u pokornosti), a ja jer NE MOGU (oteti se toj pokornosti). Nasilje odgovara društvu u kojem su svi nemoćni (naprosto zato jer je ono nadomjestak za nedostatak moći). Ali ono je savršeno strano društvu u kojem je svatko (jednako) moćan. I apsolutno je nedostojno čovjeka smanjivati sumu vlastite moći pokušajem da je poveća, odnosno pribjegavanjem nasilju. Naprosto zato jer mu je to savršeno nepotrebno – svatko je za sebe ima dovoljno. Ako dobro shvaćam stvari, ovo je jedan od prvih koraka u društvu o kojem anarhizam govori (u svakom slučaju jest u onom o kojem moj anarhizam govori). Ali što s vremenom prije toga?

Nasilje je prije svega očajna krajnost kojoj nemoćna osoba pribjegava da bi osigurala ostvarenje neke svoje zadanosti. Međutim, ovo ostvarenje ne može nikada biti potpuno. Ono može biti samo privremeno stanje prevage jedne sile, te samim tim može potrajati samo dotle dok druga sila ne skupi dovoljno snage za kontraudarac. Da bi ostvarenje bilo stvarno, sila mora potpuno nestati i prihvaćanje mora biti dobrovoljno. Jer jedno nasilje uvijek samo rađa drugo nasilje, a još uz sve stvara i želju za osvetom koja zamračuje oči te prijeći da se nametnuto stanje sagleda objektivno, pa možda čak i prihvati kao bolje. Znači li ovo da smatram da nasilna revolucija ne može nikada ostvariti svoj cilj? U neku ruku da. Samo anarhistička revolucija ima izgleda da u tome uspije i to iz razloga što ne bi dopustila (tj. ako ne bi dopustila) opstanak bilo kakve sile. Ali to bi bilo vraški teško. Naivno je pretpostaviti da bi se oni koji su jednom uživali blagodati vladavine nad drugima, olako (čitaj: bez borbe) pomirili s uništenjem iste. Bar ne na duge staze. Možda bi ponovno bila potrebna sila (još jedan začarani krug, ili…?). Ne, revoluciji koja ima najviše izgleda za uspjeh je potrebno najmanje nasilja. Jer ona je započela puno prije u glavama i srcima ljudi. Prvo se mora ljudska svijest preobraziti na nov način.

Uopće se ne radi o tome da li opravdavam ili ne opravdavam nasilje. Na kraju krajeva, to bi i opet bilo samo jedno od uopćavanja koja rijetko vode istini. Ja se jednoznačno ne odričem nasilja. Učiniti to, za mene bi značilo odreći se prava da se branim i svesti se na puki mehanizam. Samoobrana je instinkt čovjekov. A ona nerijetko uključuje dozu nasilja. Međutim – gdje završava samoobrana, a počinje pravo nasilje? Da li ‘udari da ne bi bio udaren’ također spada pod definiciju samoobrane? Za mene se uvijek postavlja pitanje – TKO JE TVOJ NEPRIJATELJ? Puška? Čovjek? Ili čovjek s puškom? Da li razoružani neprijatelj prestaje biti neprijatelj? Mislim da se ovdje može povući granica. Nasilje kao mjera predostrožnosti ili, još gore, kao post-reakcija u obliku osvete ne dolazi u obzir. To je uvijek samo nasilje koje je samo sebi svrha (ili je bar u većini slučajeva tako).

Činjenica je da živimo pod sistemom (ili u njemu?) koji nas se boji i u tom smislu mu je potrebno da nas konstantno napada i to totalnim nasiljem. Također je činjenica da mi to ne moramo mirno podnositi. Ali ako je naš neprijatelj država, protiv koga ćemo uperiti svoje nasilje? Možda protiv države s velikim D? I tu se opet radi o osobama, ljudima – samo prema njima možemo biti nasilni. Suviše je lako uvijek baratati apstraktnim pojmovima i onda zauzimati stavove ili razvijati teorije. A što kad apstrakcije postanu oblici od krvi i mesa? Nasilje koje ne obuhvaća živa bića za mene ovdje nije tema – nasilna borba u ovom smislu je često nužna i ne želim je dovoditi u pitanje. Onda bi bilo potrebno definirati nasilje, da ne bi bilo zabune. A definicija ionako imamo i previše…

Nenasilje (prema živim bićima) je jedina alternativa postojećem sistemu. Ono ima mogućnost da ga smrvi. Jer mnogo je moćnije. Kad je istina slaba da se brani, onda mora prijeći u napad (B. Brecht). Moja istina nije slaba istina. I obranit će se jednom. Do kraja.