Anarhizam i nasilje | Zbornik

Robert Posavec

OTPOR U DIGITALNOJ ERI

 

UVOD

Pitanje nasilja unutar anarhističkog pokreta je u posljednje dvije-tri godinu vrlo aktualno, posebno nakon velikih demonstracija u Settleu, Pragu, Davosu i drugdje. Iako je anarhizam kroz cijelu svoju povijest implicirao nasilje u većoj ili manjoj mjeri, to pitanje nije nikada bilo toliko naglašeno kao danas. Još je zanimljivije to što je pitanje potaknuto unutar samog pokreta, a ne nametnuto izvana od strane masovnih medija ili nekog drugog. Prije svake akcije, ili ispravnije protesta, o količini nasilja se uvelike raspravlja, a te rasprave dovode i do raznih sukoba unutar pokreta. Teško je zamisliti da sukob među pripadnicima jednog te istog pokreta može prouzročiti jedna tako besmislena rasprava, koja ionako ne pogađa bit stvari, tako da se može pretpostaviti da su sukobi više ideološke prirode. Da pojasnimo, sukob oko nasilja nije sukob oko nasilja samog, već je sukob reformista i nereformista.

 

NASILJE ILI NENASILJE – I JEDNO I DRUGO

Kao što smo spomenuli u uvodnome dijelu, pitanje nasilja i nenasilja ne pogađa bit stvari. Pitanje treba preoblikovati i pitati: koliko smo mi izloženi nasilju, bilo od strane države, bilo od strane korporacija odnosno samog kapitalizma? Sve ostale rasprave su uzaludno trošenje energije. Pogledamo li stvari malo preciznije vidjet ćemo da je doza nasilja kojoj smo izloženi svakodnevno ogromna; ljudi su svakodnevno suočeni s raznim represijama, zabranjeno im je kretanje, ekološke katastrofe postaju sve češće zahvaljujući ljudskoj nebrizi i nepažnji, mutlinacionalne korporacije su umiješane u ubojstva ljudi, pljačka se globalno… To je jedna strana. S druge strane imamo čovjeka koji je svemu tome izložen i kome su pružene dvije opcije – jedna je da sve to mirno promatra i nada se da će se stvari popraviti same od sebe, a druga je da se organizira i djeluje. Veliki broj ljudi u posljednje vrijeme izabire ovu drugu opciju, dakle, djeluje. Rezultat toga djelovanja su razni socijalni i kulturni centri namijenjeni međusobnoj pomoći i obrazovanju, sabotaže usmjerene na korporacije koje sumanuto uništavaju naš planet, uništavanja laboratorija u kojima se vrše pokusi nad životinjama, masovne demonstracije protiv globalne ekonomije i čitav niz drugih aktivnosti. Ono što je ovdje bitno je to da postoje reakcije, bitno je djelovanje; nije bitno da li je ono nasilno ili nije. Mi ćemo djelovati, a dođe li pritom do nasilja doći će, to je nešto što nas ne treba zabrinjavati. Isto tako, ne dođe li do nasilja opet je sve u redu. Samo nasilje je stvar trenutka, bijes nakupljen u gomili ljudi eksplodirat će na ovaj ili onaj način, bilo danas bilo sutra. Šteta koja pritom nastaje je minorna u usporedbi s ljudskim životima i životom Zemlje, i ne da je minorna nego je uopće sramotno govoriti o bilo kakvoj šteti. Da li nepotrebno i loše dizati Shellove crpke u zrak? Shell diže ljude u zrak pa prosudite sami.

Još jedna stvar koja se čini bitnom u cijeloj toj priči oko nasilja je pitanje kompromisa. Ljudi koji su spremni na kompromise, bilo zbog osobnih, bilo zbog društvenih interesa (što god da društveni interesi znače) češće osuđuju nasilje budući da im nasilno djelovanje odnosi simpatije kod vladajuće manjine. Ovdje se ne osuđuju oni koji pristaju na kompromise – na kompromise na određeni način pristajemo svi mi – ovdje se osuđuju sektaštvo i glupost pojedinih grupa i ljudi koji kritiziraju djelovanje onih koji ne prihvaćaju kompromise. Slična je situacija nedavno izbila oko Black Blocka. Glupo je osuđivati Black Block zbog bilo koje njihove akcije ili postupka bilo kojeg pripadnika Black Blocka. Svi znamo što je Black Block i ako se netko odluči za djelovanje unutar njihove strategije onda pristaje na način njihova djelovanja. Drugim riječima, ako znaš da su Black Block nasilni, onda ćeš to ili prihvatiti ili ne, a nećeš se pridružiti i kritizirati nasilnu akciju. Imaš pravo birati i izabireš ono što želiš. Tražiti od drugih da ti se opravdavaju za svoje akcije je isto toliko glupo koliko i sjediti doma pred televizorom i piti pivo dok drugi djeluju. Ako djeluješ i imaš snažan razlog zbog kojeg djeluješ kako djeluješ tada se nemaš potrebe nikome opravdavati. Ako nisi spreman na kompromise i imaš svoje argumente tada je to tvoja stvar, a ne stvar cijelog pokreta. Opravdavati akcije cijelome pokretu razlozima koji se svima sviđaju je najobičnija glupost. Nepotrebno je stvarati razdor ovakvim diskusijama – nama je potrebno i jedno i drugo. Niti je pacifizam pravi, niti je nasilje krivo!

 

DRUGOVI SU SHVATILI DA SE ANTIFAŠIZAM RADI NA ULICI, A NE NA PARADAMA POVODOM GODIŠNJICA…

U jednom ranijem radu bilo je postavljeno pitanje da li je propaganda djelom bila terorizam? Propaganda djelom je bila terorizam jer je za svoj cilj između ostalog imala i zastrašivanje vladajuće klase, buržoazije, careva, kraljeva, policije… Propaganda djelom je stvorila stanje opće histerije u kojem je vladajućoj klasi jedina briga bila tko će biti sljedeći na meti. Osim opće histerije ništa drugo nije stvoreno takvim djelovanjem, dapače, država je to vrlo obilato koristila u borbi protiv manijakalnih ubojica. Uplašena javnost je željela zaštitu i država je tako dobila legitimnost za uvođenje novih rigoroznih zakona koji su odvezali ruke policiji. Policija je tako mogla privoditi sumnjive, a sumnjivo je sve i svatko, dopušteno je upadanje u domove, a 30-ih godina 20-og stoljeća je čak bio zabranjen ulaz anarhistima i komunistima u SAD. Takav način borbe je i smanjio broj pristalica anarhizma jer se mnogi/e nisu slagali s krvavim akcijama koje su svako malo odnosile žrtvu. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća meta napada je bila država, tj. njeni visoki predstavnici. Slična je meta bila i 70. i 80. godina 20-og stoljeća u Italiji, samo što se tad nije radilo o terorizmu. Jedan od razloga pojave gradske gerile u Italiji je i sve veće nasilje fašista te strah da se i u Italiji ne ponovi situacija iz Grčke. Da ne ulazim sada u ekonomske i socijalne razloge pobune, koji su odigrali veliku ulogu u svemu tome, spomenut ću da su mete napada talijanskih gerilaca ispočetka bili fašisti, njihova sjedišta, automobili… da bi vrhunac djelovanja gerile bio ubojstvo talijanskog premijera Alda Mora. Mora su ubili pripadnici Crvenih brigada, grupe koju neki anarhisti smatraju anarhističkom, iako se oni nikada nisu izjašnjavali kao anarhisti niti su imali anarhiste u svojim redovima. Crvene brigade su komunistička organizacija, što naravno ne umanjuje njihove zasluge u borbi protiv fašista. Jedan od vodećih teoretičara insurekcionizma, Alfredo Maria Bonano, smatra CB anarhističkom grupom za što nema nikakvih dokaza. Lottarmatisti u Italiji su većim djelom bili komunisti i marksisti, a organizacija Azione rivoluzionaria bila je najbliža anarhističkom pokretu. Ta je organizacija najpoznatija po tome što je pokušala osvetiti Franca Serantinija, anarhista kojeg je policija premlatila i strpala u zatvor. Kada su ga nakon dva dana htjeli ispitati, čovjek im je jednostavno iskočio kroz prozor i zadobio gadne povrede nakon čega je umro. To je, naravno, policijska verzija događaja. Mnogi članovi Azione rivoluzionaria su kasnije pohapšeni i osuđeni. Talijanska gradska gerila je djelovala od 1970. do 1980., a ono što je njena specifičnost, s kojom se ne slažu svi, jest to da nije riječ o terorizmu. Iako ih mnogi proglašavaju teroristima, Crvene brigade nisu nikad djelovale s ciljem zastrašivanja (lat. terror – strah, užas); njihov je cilj bio jasan – srušiti klasno društvo. Njihovo je djelovanje reakcionarno. Pobuna potlačenih ne može biti terorizam. Kao što sam spomenuo, Crvene brigade su nastale dijelom kao odgovor na sve veće bujanje fašizma. Sličan uzrok možemo pronaći i u nastanku zagrebačkog Antifašističkog fronta (AFF) sredinom devedesetih, koji se također javlja kao reakcija na sve učestalije napade zagrebačkih nazi skinheada. Antifašistički front je bio (ili još uvijek jest) orijentiran, dakle, prvenstveno na nazi skinheade dok ostale grupe fašista nisu napadali. U njihovim je redovima također prisutan određen broj anarhista koji ne odbacuju militantni oblik borbe. No, da parafraziram Mirka Klarina, u usporedbi s milijunima žrtava kroz zadnjih 100 godina, terorizam je sa svojih nekoliko tisuća skoro irelevantan. Bez obzira na ove primjere djelovanja usmjerenog na fašiste, većina anarhističkih akcija je kroz povijest bila usmjerena protiv države. Država je ta koja je bila apsolutni gospodar, država je tlačila, zatvarala, ubijala, zabranjivala… Sve nezadovoljstvo stvarala je država kao oblik nedodirljivog i apsolutnog. No, u posljednjih deset, pa i više, godina stvari su se radikalno promijenile.

 

PROGRAMERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE

Proces 1 – korporacije
U većini svijeta država više ne predstavlja ono što je predstavljala kroz povijest. Uloga države je minimizirana te je stoga napade potrebno preusmjeriti i na nove gospodare. Kako je uloga države minimizirana? Prvo i osnovno, potrebno je reći da nije svaka država oslabila, oslabila je većina država, dok je recimo Amerika i nekolicina prijateljskih država u proteklom periodu ojačala zahvaljujući svojoj ekonomskoj politici. Upravo je ekonomija ta koja slabi ulogu države, pogotovo država trećeg svijeta te nekih istočno europskih država. Da bi bilo jasno o čemu se radi, poslužit ćemo se jednim primjerom Chomskog. U bogatim državama uloga države je porasla, zavisno o bruto nacionalnom produktu. To je iz izvještaja Svjetske banke. Na drugoj strani, u siromašnim državama, poput subsaharske Afrike ili Latinske Amerike, napori su usmjereni prema minimaliziranju uloge države. Uzmite zapadnu hemisferu, najbogatija država je SAD u kojoj država igra silnu ulogu u ekonomskom razvoju, i uvijek je igrala… Pređimo na Haiti. Uvjeti vraćanja moći predsjedniku Arestideu uključivali su prihvaćanje neoliberalnog programa koji u potpunosti otvara Haiti onome što nazivamo tržišnim snagama. To znači da se haićanski proizvođači riže moraju natjecati s američkim agrobiznisom, koji je uvelike subvencioniran. Američki proizvođači dobivaju oko 40% svog profita zahvaljujući vladinim subvencijama… Naravno, Haiti je opustošen. Tamo je, dakle, uloga države vrlo ograničena. U stvari, država jedva da funkcionira. Mislim da ovaj primjer vrlo dobro pojašnjava kako i na koji način države danas slabe, dok par njih (država) putem globalne ekonomije i slobodnog tržišta jačaju. Točnije, jačaju putem multinacionalnih kompanija, ali ne samo da na taj način jača Amerika, već i same multinacionalne korporacije u čije se ruke koncentrira sve više svjetskog bogatstva. Ta koncentracija ide toliko daleko da kompanije doslovno jedu jedna drugu, tako da scenarij u kojem svijetom vlada desetak najvećih korporacija više nije područje znanstvene fantastike, već nešto što nam se polako približava. Dakle, moć više nije u rukama države, već u korporacijama koje kroz razne organizacije stvaraju sebi pogodne zakone, a koji su nerijetko na štetu ljudi i prirode. Nas više ne tlači toliko država koliko velike korporacije i otpor koji se javlja kao nužan, ne želimo li umrijeti od gladi, potrebno je preusmjeriti. Preusmjeriti ga prema multinacionalnim korporacijama, MMF-u, WTO-u… i aktivno ga sprovoditi. To nije nikakva topla voda, to je stvar koja funkcionira već par godina, no pitanje je funkcionira li efektivno i koliko efektivno?

Proces 2 – digitalizacija
Da li je možda način pružanja otpora zastario i neučinkovit? Da li možda ulične okupacije nisu toliko učinkovite koliko u doba Pariške komune? Zašto nisu toliko učinkovite? I na kraju, kamo je moć pobjegla? Dok se većina otpora novim gospodarima svodi na karnevalska okupljanja prilikom sastanaka vodećih institucija ništa konkretno neće biti učinjeno. Udarci koje zadaje takva vrsta pobune su neučinkoviti; promašuju pravi cilj. Demonstracije i razbijanje izloga s razlogom omraženih korporacija dovele su samo do njihovog skrušenog priznanja (napominjem samo retoričkog) kako još dosta toga ne štima… Mada je i to skrušeno priznanje određeni pomak nabolje, taj pomak neće ništa pomoći onima koji su stvarno ugroženi i onima kojima ta opasnost prijeti. Da bi do došlo do konkretnog pomaka potrebni su jači udarci, no udarci u što? Udarci u virtualno! Da, u virtualno. Digitalnom revolucijom promijenjeni su razni aspekti života, a samim time i društvene i kulturne vrijednosti. Nastankom Interneta sve što je moguće virtualizirati, odnosno digitalizirati, odlazi na Net. Glupo bi bilo pretpostaviti da je moć ovdje jedina iznimka. Kapital je oduvijek i bio virtualan tako da je on u općoj digitalizaciji bez problema našao svoje mjesto. Udarac kapitalu može biti efektan ako ga pogađa u samo srce. To srce možemo prepoznati po tome što je jako dobro čuvano i svako, bez obzira koliko blago, diranje u njega kažnjava se ogromnim kaznama. To srce Critical Art Ensemble pronalaze u kiberprostoru. CAE navodi da kiberprostor visoko kotira na vrijednosnoj ljestvici, a kao dokaz tome navode razvoj tajnih službi koje su praktički pretvorene u kiberpoliciju, kriminaliziranje bilo kojeg oblika političke alternative i time njegovo suzbijanje, zabranu ulaska na određene sajtove – sjetite se samo kazni za one koji upadnu u Pentagon (oduzimanje kompjutora, novčana kazna pa čak i zatvor), zabranu servisa poput PGP koji omogućuju zaštitu vlastitih poruka; protiv sličnih servisa je FBI pokrenuo akciju zajedno s Clintonovom administracijom kojom su zakonski zabranili uporabu takvih servisa jer oni, da parafraziram dokument FBI-a, osim potencijalne komercijalne vrijednosti omogućuju kriminalnu komunikaciju raznih terorista i kriminalaca. Dakle, riječ je o uobičajenom postupku države u kojoj nema političkih zatvorenika – svaki oblik političke alternative se unaprijed kriminalizira i osuđuje. Da se ne bi samo zadržali na CAE, mogu se spomenuti i razni maloljetni hakeri koji ruše sisteme širom svijeta, stvarajući tako milijunske štete, te dospijevaju na liste najtraženijih. Iako mladi hakeri zadaju snažne udarce raznim kompanijama teško je za pretpostaviti da je kod njih prisutna politička i kritička svijest. Ono što njih vodi je glad za informacijom i želja za slobodnim pristupom. Kao još jedan dokaz vrijednosti kiberprostor i pojačane kontrole unutar njega mogu poslužiti primjeri britanskih anarhista kojima je vlada zabranjivala i rušila BBS-ove, te upad talijanskih karabinjera anti-kriminalnih postrojbi 28. veljače 1999. u kuće brojnih aktivista i oduzimanje novina, pamfleta, magazina, dnevnika, video vrpci, ali i kompjutora i disketa. Optužene za “namjeru rušenja demokratskog poretka” neke od njih čeka kazna od sedam do 15 godina zatvora. Slična situacija je i u SAD-u, s time da su u tamošnjem kongresu pokušali provesti par zakonskih prijedloga koji bi omogućavali agencijama tipa FBI, CIA, NSA nadgledanje politički aktivnih grupa i pojedinaca u kiberprostoru. Sve to dokazuje koliko je taj novi prostor života vrijedan.

Proces 3 – otpor
Dakle, da bi se sastanak neke od najmoćnijih institucija otkazao, da se ne bi održao nije potrebno demonstrirati na ulici – čime se takav oblik akcije ni u kom slučaju ne odbacuje, potrebno je blokirati veze. Sastanak se ionako može održati, a da svaki od glavonja sjedi u svome kutu svijeta. Zato je potrebno djelovati tamo gdje je moć, potrebno je napadati sajtove, rušiti sisteme, blokirati veze, ili još točnije – potrebno je srušiti Internet, upadati u sustave, blokirati ih i raditi pritisak na autoritarne institucije. Zamislimo da svaki tjedan određena grupa hakera sruši privatnu mrežu uspostavljenu unutar organizacije te da se blokiraju veze prema van. Zaustavljen je protok kapitala! Moć je na koljenima! Glavonje histeriziraju! Pomak koji bi nakon takvih akcija uslijedio zasigurno ne bi bio isključivo retorički, on bi se konkretizirao. Institucije moći, kojima drmaju velike korporacije, bile bi primorane slušati glas naroda. Osim potpunog blokiranja i rušenja veza, vrlo efikasne mogu biti i one akcije prilikom kojih se mijenja sadržaj određenog sajta. Kod ovih se akcija direktno može povući paralela s tradicionalnim upadima u radio postaje, na televiziju, zauzimanje raznih društvenih zgrada i sl. Da je Malatesta živ sigurno bi to prakticirao. No, ozbiljnije, da li je uopće moguće zamisliti kakav efekt bi izazvala promjena sadržaja sajtova velikih medijskih kuća? Kakvu reakciju bi pobudila glavna strana Sky News sajta na kojoj ti oči bode naslov: Poznata korporacija Shell direktno umiješana u ubijanje ljudi!, ili: Pentagon podržava Turke u istrebljivanju Kurda, ili: Policija razbijala izloge po Londonu po naredbi Scotland Yarda. Moć koju imaju elitni mediji je ogromna, preko nje upravljaju masovnim medijima, a time automatski i manipuliraju javnošću. Nezavisni mediji, bez obzira na to koliko kvalitetni izvori informacija oni bili, nikada neće imati snagu mainstreama. Da bi određene stvari odjeknule u široj javnosti potrebna je intervencija u mainstream medije, a zahvaljujući digitalnoj revoluciji i razvoju novih medija takve stvari su postale realne. Tehnologija je subverzivnija nego ikad! Dovoljno je samo pogledati američku virtualnu korporaciju Artmark i njihove akcije pa zaključak o subverzivnoj tehnologiji neće bit tako dalek. Artmark su, između ostalog, napravili potpuno lažni sajt Georga Busha uoči prošlogodišnjih izbora u SAD-u s isto tako lažnim tekstovima; slična praksa se može primijetiti i kod jedne talijanske net.art grupe koja je lažirala sajt Vatikana – grupa je zakupila domenu vaticano.org i na naizgled isti sajt stavila potpuno drugačiji tekstualni sadržaj. U vrijeme nastanka ovog teksta svjedoci smo najnovijih hakerskih napada na HT; motivi napada su još uvijek nepoznati i ne zna se koji je cilj hakera. Mnoge od ovih i sličnih akcija spadaju u područje net.umjetnosti kod koje su politička svijest i umjetnost često združene u jedno. Da napadi u virtualnom bili što učinkovitiji potrebne su nove asocijacije i to one poput saveza hakera i ljevičara, mi ćemo reći hakera i anarhista, koje predlaže CAE. Potreban je savez onih koji znaju kako s onima koji znaju što, ili riječima samih CAE: aktivista, teoretičara, umjetnika, hakera, pa čak i advokata, predstavljali bi dobru kombinaciju talenata – udružiti znanje i praksu. Budućnost je u elektronskoj građanskoj neposlušnosti, koja je po svojoj prirodi nenasilna i slična je tradicionalnoj građanskoj neposlušnosti – upadanje u prostor i blokada, te u elektronskom nasilju, kao što je uzimanje podataka kao talaca ili uništavanje sistema. Elektronska građanska neposlušnost i elektronsko nasilje nije isto što i elektronski kriminal koji je sve prisutniji – elektronski kriminal ima za cilj zgrtanje profita, pljačkanje, dok elektronskom neposluhu i nasilju nikakav cilj nije zgrtanje love. Cilj je blokada, pa čak i rušenje, sistema institucija moći.

Za kraj nešto u skladu s dominantnim svjetskim fenomenom – kulturom kolaža, još jedan citat: Posle dva veka revolucije i zamalo-revolucije, kontinuirano se pojavljuje jedna istorijska lekcija – autoritarna struktura se ne može razbiti, njoj se jedino može suprotstavljati. Svaki put kad otvorimo oči nakon lutanja po blistavom putu neke slavne revolucije, vidimo da je birokratija još uvijek tu. Vidimo da nema koka-kole, ali tu je pepsi-kola umesto nje, izgleda drugačije – ali ukus je isti.