Anarhizam i nasilje | Zbornik

URBANA GERILA U ITALIJI I INSUREKCIONIZAM

 

Radi lakšeg razumijevanja sljedećih letaka, koji predstavljaju dobar primjer sukoba unutar anarhističkog pokreta, nužno je pojasniti kontekst unutar kojeg se taj sukob događa.

Italija se nakon studentskih nemira 1968. i 1969. nalazila u specifičnoj situaciji. Dok je u drugim zemljama, gdje su studentski nemiri uhvatili maha, situacija ubrzo prestala biti revolucionarna, u Italiji se naglo razvila urbana gerila. Naravno, najpoznatija grupa iz tog razdoblja su Crvene brigade, koje nama u ovom trenutku nisu toliko interesantne, jer predstavljaju komunističku skupinu, a samim time cilj i metoda njihove borbe nije ono što ova dva letka pokrivaju (ukoliko se ne ograničimo samo na čin nasilja). Kako ne bi došlo do zabune, Crvene brigade, iako jedina grupa koja je postojala kontinuirano, te je brojem svojih akcija stekla status najpoznatije grupe, nije bila jedina grupa koja se okrenula oružanoj borbi (ili ako već želite – terorizmu) u svrhu ostvarivanja svojih ciljeva. Naime, čitajući literaturu koja prati urbanu gerilu u Italiji kroz to razdoblje, zanimljivo je pogledati neke brojke – tijekom sedamdesetih bi na kraju godine bio sumiran broj naziva terorističkih grupa koje su izvodile akcije tijekom godine… Broj varira negdje između 200 i 400 grupa, ovisno o kojoj godini je riječ. Tu nije isključeno kako su neke akcije izvedene samo jednom, ime je iskorišteno za akciju i nakon toga grupa prestaje djelovati. Isto tako, grupe bi za različite akcije koristile različita imena. Ovo govorim isključivo zbog toga što je nemoguće iz količine imena odrediti koliko je ljudi brojila urbana gerila i o kolikom je broju grupa stvarno bila riječ.

Kako god bilo, bliska politička povijest Italije, dakle, sedamdesete i osamdesete su bile obilježene lijevim i desnim terorizmom, što je stvorilo specifičnu situaciju, gdje su teroristički napadi i politički motivirano nasilje stvar svakodnevnog života, pa samim time na taj način treba razumjeti i ovu diskusiju unutar jednog dijela anarhističkog pokreta Italije.

Nužno je naglasiti i to kako je uloga anarhističkog pokreta u toj oružanoj borbi bila mala, gotovo zanemariva, međutim, dovoljna za pokretanje diskusije. Veći dio urbane gerile su, kao što sam već naveo, činile komunističke, marksističke, maoističke, lenjinističke pa čak i staljinističke (?!) grupe, koje nikako ne možemo vezivati uz anarhistički pokret. Ni na koji način.

Uz ovo poglavlje vezujem insurekcionizam, teoriju nastalu kao logičan nastavak političkog nasilja, a posebno je zanimljivo kako je glavni teoretičar insurekcionizma, Alfredo Maria Bonanno, baš iz Italije. Ovo povezivanje letka koji poziva na oružanu borbu i kasnijeg nastanka insurekcionizma je bazirano na uspoređivanju današnjih ideja koje nalazimo unutar insurekcionizma, a čiji dijelovi se mogu pronaći u tom letku. Tako se u letku poziva na stvaranje grupa afiniteta, dobro poznavanje ljudi unutar grupe, prijateljski odnos, ali i oružani ustanak, što su obilježja insurekcionizma. S druge strane, povezivanje ove dvije teme u jedno poglavlje je moguće obrazložiti time što se insurekcionizam javlja baš u Italiji (ali vrlo snažno i u Grčkoj), za što je moguće tražiti razloge u toj kontinuiranoj tradiciji politički motiviranog nasilja.

Naravno, ne želim tvrditi kako je insurekcionizam vezan isključivo uz Italiju. On se javlja i u drugim zemljama pa tako u Velikoj Britaniji u sedamdesetima i osamdesetima djeluju Angry Brigades, a tamo je objavljivan i časopis “Insurrection” u kojem je i sam Bonanno autor puno tekstova. Već sam spomenuo Grčku, gdje je takav oblik djelovanja uhvatio korijena i gdje su insurekcionističke akcije česta praksa. Netko će možda tvrditi kako nije uvijek nužno riječ o sasvim jasno definiranim insurekcionističkim grupama. To je možda istina, međutim, način, metode i vrste akcija se mogu okarakterizirati kao insurekcionističke.

Zanimljivo je kako kod insurekcionizma teorija ponekad odlazi dalje nego sama praksa. Pobuna se razrađuje teorijski, no njeno provođenje u praksi je minimalno u odnosu na radikalizam same teorije. Gdje tražiti razlog tome? Teško je govoriti o konkretnim razlozima, prvenstveno zbog nepoznavanja cijele situacije – davanje tog odgovora bi zahtijevalo jednu bolju analizu. No, možda je moguće reći kako to vrijedi za cijeli anarhistički pokret – teorija uvijek odlazi dalje od same prakse. Dok s jedne strane postoji želja za ostvarivanjem određenih ciljeva, tu želju je lako razraditi u teoriji, no trenutak kada konkretnu želju treba pretvoriti u praksu donosi gomilu problema. Uostalom, nije li to osnovna razlika između teorije i prakse?

Ipak, možda se razlog može pronaći i u činjenici da su skupine koje glasno zagovaraju nasilje često sklonije pričati o tome i veličati sam čin nasilja, nego to i činiti. Što i nije tako loše…