sljedeća Doppelgänger
195
Daša Drndić

Doppelgänger

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 269
Preuzimanja 166
Ukupno 435
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Diptih o samoubojicama

Posljednjih nekoliko knjiga Daše Drndić (rođene 1946. godine u Zagrebu) aktualizira prije svega pitanje odnosa povijesti i individue. Čovjek je neprestano u situaciji u kojoj je prinuđen birati između vlastitih uvjerenja i stereotipa koje nude pravila društveno nametnutog pragmatizma. Drukčijim rječnikom, stiješnjen je između slobode i nužnosti jer je sučeljen s vlastitom sviješću i kolektivnom sviješću, koja se onoj prvoj podmeće kao korektiv. U takvom rasporedu snaga pojedinac rijetko kad izlazi kao dobitnik, a sve što donose epohalni prevrati potiče u njemu ionako virtualne strahove i dvojbe. Dakako, dvojba je isto što i sumnja, ono bez čega je jedan literarni projekt praktički teško zamisliv, iako se u ovom slučaju prva imenica čini primjerenijom od druge. Zašto? Zato što dvojba sugerira dvojstvo, dualizam i disparitet koji su u temelju nove knjige Daše Drndić pod naslovom Doppelgänger (nakladnik Samizdat B92, urednik Dejan Ilić, Beograd 2002.).

Osjećati u sebi više paralelnih svjetova ili različitih pulsacija, to je nešto što je imanentno kreativnom biću i što je do usijanja razvio genijalni Luzitanac Fernando Pessoa u lepezi svojih heteronima. U slučaju Daše Drndić dvojstvo je potencirano biografskim datostima, a umnoženo činjenicom da su našoj publici i kritici poznate njezine knjige nastale posljednjih nekoliko godina, otkako opet živi u Hrvatskoj. To su proze u kojima se na poseban način reflektira već spomenuti odnos pojedinaca i povijesti: Canzone di querra (1998.), Totenwande (2000.) i Doppelgänger .

Zbog čega autorica u svojim naslovima, osobito onim koji su nastali posljednjih godina, konzekventno poseže za tuđicama? Ne bi se reklo da to čini iz snobovskih pobuda nego zbog efekta očuđavanja: da bi vanjskim poticajima i formalnim preinakama čim više provocirala publiku i izbacivanjem iz uobičajene kolotečine omogućila izravniji dodir s vlastitim tekstom.

 

Dvojnost ljudske prirode

Doppelgänger je isto što i dvojnik, a jednu od njegovih najpoznatijih paradigmi ponudio je svojedobno Robert Louis Stevenson u glasovitoj noveli The Strange Case of Dr. Jeklyll and Mr. Hyde. Stevensonova pripovijest o uzornom građaninu koji se pomoću čudesnog napitka pretvara u nakazu, danas rijetko koga može šokirati, no ona je klasičan obrazac proze koja polazi od ideje o dvojnoj ili shizoidnoj prirodi ljudskog bića. Da svi mi imamo svoje fikcije i svoje predodžbe, iako se stvarnost uvijek ne podudara s onim što sami sebi umišljamo, dokazivao je još Nietzsche, a u književnosti 20. stoljeća više od ikog Pirandello. Dovoljno je podsjetiti na njegov roman o Matiji Pascalu, čovjeku koji je bio proglašen mrtvim, a onda ga je fama koja se proširila nagnala da živi kao da je uistinu umro. Relativnost istine nije isto što i laž, kao što dvojakost ljudske prirode sama po sebi ne podrazumijeva licemjernost. Ali dvojstvo koje postoji u svakoj individui, i koje omogućava sukob i reciprocitet, Daša Drndić uzela je kao jedan od motora svoje proze. I da bi sve bilo stigmatizirano dvojinom, u svojoj knjizi podastrijela je dvije priče koje se na neki način nadopunjuju i nadopisuju.

U godinama koje su za nama Hrvatska je bila poprištem svakojakih mirakula koji nisu mimoišli ni polje književnosti. Gotovo preko noći književnu scenu je ispunila bulumenta mladih autora, koji se razlikuju po poetikama i žanrovskim modelima, ali koji su jednom za svagda raskrstili s kompleksima naslijeđenim iz nekih bivših vremena u kojima su pisci uvijek u nekoj mjeri bili politički lampaši (ili lakrdijaši). U tom kontekstu, knjiga Daše Drndić nova je po tome što nudi nešto staro. Ili drukčije: u mediju dviju priča ona je ponudila inačicu (neo)egzistencijalističke estetike, koju je u svoje vrijeme trasirao Sartre, a koja je svoj apogej dočekala u djelima Adamova, Becketta, Bernharda i drugih. Kako ti Estragoni i Godoti, ti Malonei i Molloyi izgledaju u verziji Daše Drndić? Već prva rečenica u priči „Artur i Isabella“ nagnat će čitatelja s fino razvijenim osjetilom njuha da začepi nosnice. Jer jedan od junaka priče, ostarjeli Artur Biondić, nuždu je obavio u hlačama.

 

Metonimija za beznađe

On je umirovljeni kapetan jugoslavenske ratne mornarice, koji za svaki slučaj nosi pelene, i s prozora svog stana gleda kontejnere i siromaške koji se skupljaju u blizini. Da bi bio zadovoljan princip dvojine, u priču se upliće jednako vremešna dama Isabella Fischer, bivša fotografkinja, koja u kupaonici paca svoje smežurano tijelo. Artur pati od epilepsije, opčinjen je šeširima i nikada ne izlazi gologlav, a Isabella je Židovka koja je za vrijeme Drugoga svjetskog rata ostala bez 36 članova uže i šire obitelji i koja guta čokoladne kuglice kao da pati od likoreksije. Gađenje na kojem je toliko inzistirao pravovjerni egzistencijalizam (Sartre bi rekao: nausee), ni tu nije zaobiđeno. Od uvodne seanse s fekalijama do prizora s mlitavim genitalijama, od osjećaja da se tijelo u jednom času pretvara u šuplju kantu do panorame zagađene kontejnerima, Daša Drndić nudi samo metonimiju za beznađe.

Artur ima rođaka koji je bio meštar u kreiranju šešira i koji je svojim unikatima razveseljavao Krležu i Mariju Jurić, Isabella se rodila 1923. godine u Chemnitzu, gradu koji je nekoliko desetljeća figurirao kao Karl-Marx-Stadt, a unatoč opsjednutosti Mozart kuglama i proizvodima tipa Lindt, Suchard, Nestle i slično, još je imala svoje prave zube. Da bi priča bila čim bizarnija, Artur i Isabella, sami kao psi, upoznali su se u novogodišnjoj noći, oprani i našminkani, dok su gacali ulicama svog malog i, kako tvrdi autorica, ružnoga grada. Isabella je pitala nekadašnjeg pomorskog kapetana kako rješava probleme zvane peglanje i kuhanje, a onda ga je primila za međunožje i priredila mu silvestarsko-seksualno veselje, koliko je to čovjeku u tim godinama i u takvom stanju uopće moguće prirediti. Prizor manualnog zadovoljavanja autorica je fingirala eliptičnim pjesmuljkom u kojem se parodira vrijeme Trećeg Reicha: Abwehr dolje, Adolf gore, und so weiter.

 

Okular Liliane Cavani

Stari poklonik borsalina i gospođa s Mozart kuglama, nisu u prilici za velika iščekivanja, pa joj je Artur ponudio brak. Nakon toga, otišli su svako svome domu i gotovo istodobno počinili samoubojstvo: ona se objesila, on je skočio kroz prozor. U policijskim dossierima , čijim je citatima premrežena cijela priča, njihovi slučajevi stavljeni su ad acta . Dakako, osim na Doppelgängere koji i sada mrmljaju, šireći uokolo glas o toj grotesknoj noveli.

U drugoj ili dvojničkoj priči, naslovljenoj „Pupi“, ponavljaju se i variraju obrasci iz prve. Opet je u glavnoj ulozi autsajder ili ljudska ljuska koja još samo simulira punoću postojanja, opet hrpe smeća, golubinji ili tko zna čiji izmet i sjećanje na nekadašnji život koji se kompenzira hedonizmom, fetišizmom i nečim što postoji samo u Pupijevoj imaginaciji. Cioran je u jednoj svojoj mladenačkoj knjizi glazbu definirao kao groblje uživanja, a i ove proze poticaje u znatnoj mjeri nalaze u onom što je mrtvo. To ne znači da je u ovom slučaju na djelu nekrofilija, ali da bi se o nekom ili nečem ozbiljno pisalo, treba to najprije izgubiti.

Junakinja prve priče bila je Židovka, junak druge također je Židov, Printz, hipokoristikom pretvoren u Pupija. Ali priče se ne vezuju samo na toj ravni. Isabella Fischer uskrsnula je i u drugoj prozi, makar posredno, kao vlasnica srebrnine koju je deklasirani Pupi spremno trampio za bocu francuskog konjaka, a na jednome mjestu spominje se i gradić iz Lombardije iz kojeg potječe borsalino , vrsta šešira koje je toliko volio umirovljeni kapetan Biondić. Pupi je živio u velikom gradu i u velikom stanu, ali je nakon svih obiteljskih križaljki ostao na cesti i izjednačio se s klošarima. Pupi-Printz druži se s prodavačima novina i nosorozima, koji svojom veličinom i nezgrapnošću postaju supstitut za njegov promašeni život (vidi pod Ionesco!). Pupi se rodio 1946. godine, a te iste godine rodila se i potpisnica Doppelgängera. Ali njezina vršnjakinja, apostrofirana u knjizi, zove se Charlotte Rampling, glavna je vedeta Noćnog portira , u kojem igra u tandemu s Dirkom Bogardom i u kojem njih dvoje, Lucija i Maximilian, plešu svoj ljubavni i dijabolični ples. Zvuci Mozartove Čarobne frule i prizori iz konclogora, ljepota i strahota, kopulacija i kontaminacija, to je slika svijeta viđenog iz okulara Liliane Cavani, a koju na stanovit način rekapitulira Daša Drndić.

 

Kolaž ruševina

Da bi sve bilo u već viđenom, funebralnom ključu, Pupi je na kraju počinio samoubojstvo. Ali nasuprot kapetanu Biondiću i gospođi Isabelli, on je pribjegao originalnijem rješenju. Kao što su nosorozi glavama udarali o rešetke kaveza, žudeći za onim što im je oduzeto, tako se Pupi identificirao s tim gigantskim životinjama i udaranjem o rešetke zaključio svoj put. Pred nama je proza za hrabre čitače koji svoju disponiranost mogu pokazati na dvojak način: otvorenošću za svijet popločan defetizmom i bezbožništvom i strpljivošću spram autorice koja nije spremna na jeftine pogodbe. Doppelgänger je doslovce dvojnička proza i vojnička (čitaj: muška) poza koja se katkad doima kao fatamorgana. Daša Drndić polazi od ideje (auto)biografije i dokumentarnosti, fabula je linearna, bez pretjeranih rukavaca i digresija, a postupak katalogizacije i enumeracije baštinjen je po svemu sudeći od Kiša. Posrijedi je svojevrsni bricolage , kolaž ruševina, knjiga koja svojim indicijama razotkriva svijet sveden na znakove i pompejske ili neke druge ostatke.

Nitko ne može pobjeći od stvarnosti, a još manje može pobjeći od samoga sebe. Primijenjenim postupkom, atmosferom i židovskom ikonografijom, proze Daše Drndić zazivaju Kiša, egzistencijom izjednačenom s nesrećom referiraju se na Cvitana. Daša Drndić je autorica koja kopa po tunelima i kojoj su kompromisi zadnji na pameti; njene proze pretpostavljaju isto takve, beskompromisne čitače.

Zdravko Zima, Novi list