prošla sljedeća Posljednji dani panka
156
Gordan Nuhanović

Posljednji dani panka

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 2271
Preuzimanja 530
Ukupno 2801
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Kritiku druge Nuhanovićeve zbirke priča, Bitke za svakog čovjeka (2003), završila sam rečenicom kako će se za prelazak u „ligu prvaka“ ipak morati pričekati autorov, već tada najavljivani roman. Pri tome sam se, dakako, poigrala naslovom Nuhanovićeve prve zbirke „Liga za opstanak“ (2001) i konstatirala kako je ovaj autor pokazao pripovjedački šarm, ali i stilsku neujednačenost, pa je na mojoj internoj listi domaćih pripovjedača slovio kao dečko koji obećava svojim pomalo „neumivenim“ pričama.

Nuhanovićeve su komparativne prednosti svakako čučale u svojevrsnoj nepretencioznosti i poziciji voajera iz koje je oslikavao likove i događaje uglavnom vezane uz Vinkovce, pri čemu rodni grad ni u kojem slučaju nije bio poligon za nekakvu sentimentalno-nostalgičarsku prozu, već jednostavno – mali grad u kojoj su mnoge stvari vidljivije. Nuhanović nije tip pripovjedača koji bombardira atraktivnim, stvarnosnim temama, iako se njima itekako bavi, baš kao što ni njegov humor, kao jedno od jačih oružja, nije nametljiv, banalan, već provučen kroz nekakvu melankoličnu, hajmo reći tipično slavonsku, optiku.

Roman Posljednji dani panka, genetski vezan uz jednu priču iz zbirke prvijenca, onu „Prvi i posljednji panker“, daleko je složeniji i dorađeniji no što se to na prvi pogled može činiti. Nuhanović je u njega prenio većinu dobrih strana svoje dosadašnje proze, iako je voajersku poziciju zamijenio vrlo aktivnom. Pripovjedač u prvome licu je, naime, tridesetogodišnji novinar u stanju profesionalne i privatne krize, koji mašta o odlasku u Azerbejdžan i bijegu iz jedne od tipičnih redakcija senzacionalističkih novina u kojima je već postigao svoju „temu za naslovnicu“. No, za početak morat će se zadovoljiti odlaskom u rodne Vinkovce u kojima ga ne čeka odmor i sređivanje misli, već posve suprotno.

Glavna fabularna linija koja započinje pripovjedačevim dolaskom/povratkom tiče se pokušaja obnove stare slave pank kluba „Mokra kifla“, u čemu pripovjedačeve prijatelje sprečava jedan od tipičnih predstavnika novog vremena, tragikomični Dondur, arhetip nekadašnjeg jastreba izgubljenih iluzija i parodija lokalnog moćnika i njegove bande. No, Posljednji dani panka, iako na trenutke itekako koketiraju s modelom napetog trilera i čitatelja vode u tome smjeru, zapravo iznevjeravaju taj žanr i pretvaraju se u višeslojnu priču i spoj žanrova koje je Nuhanović vrlo umješno prepleo s glavnom fabularnom niti.

Roman je to o senzacionalističkom novinarstvu kakvo je sa svojim rubrikama tipa „što ručaju poznati“ obilježilo posljednja desetljeća, priča je to o o životu u provinciji gdje globalni trendovi dobivaju karikaturalne crte, priče ja to i o Hrvatskoj, grotesknoj u svojoj postratnoj i postranzicijskoj fazi, u romanu simbolički svedenoj na dječju igru Čika Mike, u kojoj nekome uvijek nešto ukradu, a ne zna se tko je žandar, a tko lopov – igri čiju brutalno-komičnu varijantu provodi spomenuti Dondur. Posredno je to i ljubavna priča jer se istovremeno s onom profesionalnom, pripovjedaču događa i privatna kriza i prekid ljubavne veze s djevojkom Julijom, novinarkom koja se mnogo bolje snašla u tranzicijskom novinarstvu, a kroz njihov je odnos suprotstavljen i građanski Zagreb (sa stanovima prepunim portreta obiteljskih predaka, mačekovaca), kojemu pripada Julija i provincija iz koje dolazi i kojoj se vraća pripovjedač.

Pripovijedanje u prvome licu otvorilo je i mogućnost posezanja za autobiografskim žanrom, što je Nuhanović itekako iskoristio; osim što je pripovjedač novinar i pisac (kao i autor), tu je i podosta istinitih detalja iz autorova života (obitelj, sjećanja na djetinjstvo i odrastanje), što čitav roman vodi u smjeru priče o kraju mladosti i mladalačkih iluzija, simboliziranih motivom panka, čiji su, kako to naslov kaže, „posljednji dani“. Na kraju krajeva, to je i priča o piscu i „stvarnosnoj prozi“ jer se pripovjedaču događa i „pobuna likova“, poznanika koji su se prepoznali u njegovim netom objavljenim pričama. No, sve te teme Nuhanović nije bezrazložno potrošio, već spojio u čitak roman koji nudi mnogo više no što početno obećava.

Vinkovci kakve opisuje Nuhanović tipična su hrvatska „urbana pustoš“ u kojoj je novo doba, sa svojim jasno opisanim neuralgičnim točkama, kao što su kriminal, reketaranje, korupcija policije i ostalih struktura, pojelo gotovo sve odlike urbanosti za koje su se pripovjedač i njegovi prijatelji „borili“ u vrijeme kad su socijalistička željezničarska naselja postajala središtima urbane supkulture kojima je treštao pank. Vinkovci su to u kojima još postoje oni koja hvata nekakva „uvrnuta nostalgija“ za vremenima kad to nije bila nekakva karikaturalna provincija, nego grad Satana Panonskog, Bareta i mladih Majki. „Mokra kifla“, kao posljednja oaza iluzije kako se neke stvari mogu vratiti, dakako, završava polaganom predajom, pripovjedač u potrazi za sobom i mladošću postaje svjestan kako novo vrijeme donosi i „model preranog starenja“ u kojem novi dvadesetogodišnjaci, odjeveni u strogo krojena odijela razmišljaju o dividendama, a lokalna mafija odnosi pobjedu, te ne preostaje drugo do ponovo se vratiti ideji o Azerbejdžanu. Čak ni razgovor s duhom pokojnog vođe Sex Pistolsa, kojem će pribjeći jedan od junaka ovog romana, ne donosi spas i ne može spriječiti bukvalni i alegorijski egzorcizam kojemu ću pribjeći lokalni zastupnici „duhovne obnove“ i do kraja ubiti iluziju kako je moguće vratiti vrijeme bunta i panka, bilo kao povratak legendarnog dr. Pankilija na scenu „Mokre kifle“, bilo kao način urbanog mišljenja.

Nuhanović u svome romanu nije kivan, iako je kritičan, njegovo je skeniranje novog doba tragikomično i „smekšano“ čestim autobiografskim i osobnijim dionicama, utopljenim u lagani humor. Mada povremeno zna biti tanji kad bi htio nešto ozbiljno i dublje zaključiti ili poentirati, ili pak ubaciti ponešto lirskiju dionicu, Nuhanović ovoga puta ima priču, sređeniji stil i doista dobar roman u kojem na trenutke prepoznajemo nešto od tribusonovske „plinske četvrti“ i nostalgije, a kao da postoji i neka tajna veza između američkog juga uvodno citirane Flannery O’Connor i hrvatskog istoka ovoga pisca. Prema ovome romanu Liga za opstanak i Bitka za svakog čovjeka djeluju kao nekakvo bootleg uzdanje lokalnog pank benda iz „Mokre kifle“, pa ni „liga prvaka“ više nije samo mladalački san.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Asfalt i blato

Definitivno se može zaključiti da priče više nisu u modi. S poezijom je stanje u tom smislu ionako oduvijek bilo problematično te se u posljednjih petnaestak godina pjesništvo malokad nalazilo u gornjoj polovici nekih imaginarnih in rubrika. A s najvećim dijelom 2006. godine sada već iza nas posve je očito da je roman najnovija hrvatska književna zvijezda. Čak su i domaći pjesnici stoga odustali od objavljivanja priča te su se, s različitom dozom uspjeha, bacili izravno na pisanje romana. Za pisače priča, pak, ovaj bi prijelaz na trenutno popularniji veći volumen stranica teoretski trebao značiti nešto manji problem. No, bez obzira na svu eventualnu popularnost i teorijske pretpostavke, roman i nadalje ostaje jedan od najizazovnijih književnih oblika. A tom književnom izazovu, kao i najnovijim domaćim trendovima, nije odolio ni jedan od poznatijih domaćih pričača— Gordan Nuhanović. Nakon dviju zbirki priča, te podulje stvarateljske stanke, Nuhanović je, tako, ove godine objavio svoj romaneskni prvenac — Posljednji dani panka.

U svih autora razmjerno opipljiva opusa, a Nuhanovićeve dvije zbirke, pogotovo u domaćim okvirima, nikako nisu zanemarivo postignuće, neizbježno je povlačenje određenih paralela. Za početak, scenografija njegova romana u velikoj je mjeri slična onoj iz većine njegovih priča — njegovi likovi, tako, uglavnom umorno koračaju istočnoslavonskim ravnicama ili ulicama Vinkovaca uz povremene kraće izlete u zagrebačku metropolu. Zapravo, između jedne Nuhanovićeve priče i romana postoji čak i tješnja veza. Naime, priča „Prvi i posljednji panker“ iz Lige za opstanak djelomično obuhvaća glavnu temu romana — sudbinu sada već razmjerno ostarjele generacije vinkovačkih pankera. Iako naizgled daleko od bilo kakve generacijske ispovijedi, Posljednji dani panka u biti donose upravo sliku vrlo određene skupine manje-više tridesetogodišnjaka, a roman nedvojbeno posjeduje i jedan autobiografski naboj, koji u posljednje vrijeme čini još jednu sve češću pojavu u domaćem pismu. Dakle, Nuhanovićev glavni junak vinkovački je novinar i pisac na pragu tridesete, koji, usprkos naizgled uspješnoj ljubavnoj vezi te karijeri u zagrebačkom tabloidu, proživljava privatnu i profesionalnu krizu. Kako bi se konačno malo sabrao, odlazi u rodne Vinkovce, no tamošnji događaji samo ga još više učvršćuju u njegovim sumnjama u smisao novinarskoga posla te bizarnoj ideji da se uputi u Azerbajdžan (…nekamo daleko, zapostavljeno i neatraktivno). Putem sudjelovanja svog neimenovanog junaka u očajničkoj borbi za opstanak posljednjeg vinkovačkog pankerskog okupljališta, kafića „Mokra kifla“ njegova prijatelja Marija, Nuhanović je ovdje iznio znatno širu i složeniju sliku hrvatskoga društva potkraj devedesetih. No, više od toga, opisao je dvojbe i pomalo preuranjenu krizu srednjih godina cijeloga naraštaja određena teretom geografskog, povijesnog i političkog nasljeđa.

Unatoč gornjim teškim riječima, Nuhanovićev roman nosi sve lakostilske crte svojstvene njegovim dosadašnjim pričama — humor, ironiju i nepretencioznost. A spomenuti generacijski moment sličniji je Tribusonovu zdravo patetičnu u Povijesti pornografije negoli kakvu ozbiljnu psiho-socijalnom portretiranju. Zapravo, naglašen politički, odnosno više gospodarsko-kriminalni podtekst, još je jedna nit koja povezuje dva autora. I, za kraj, vjerojatno nije slučajnost da su obojica u središte zanimanja stavila svoje rodne gradiće (Bjelovar/Vinkovce), dok im je zagrebačka strana priče bila znatno manje bitna. No, dok se Nuhanoviću može priznati da se mnogo bolje snašao s čitavim kontekstom devedesetih nego Tribuson u nekim svojim kasnijim romanima, u njega je još očito da ima manjih problema oko održavanje dinamičnosti radnje i usklađivanja (prave) količine (samo)ironije te granica grotesknoga do kojih je nužno ići. Jasno, u romanu je mnogo teže nego u pričama održati trajno visok pripovjedni tempo te se svaki put uspješno poigravati klišejima. Nuhanović pritom nije imao baš onoliko poteškoća koliko bi se to u prvijencu možda i moglo očekivati, no oštrije čitateljsko oko na brojnim će mjestima zapaziti viškove. Moguće je tako uočiti da u romanu ima klišeja koji unatoč namjeravanoj ironiji više naginju neuvjerljivosti, zatim stanovit broj promašenih poenti, kao i manja količina ne toliko izvorna filozofiranja. Također, lik Dondura, mazohistički nastrojena profesora glazbenog te nadobudna čuvara hrvatskih ideala, malo je odveć podcjenjivački pojednostavnjen, ne uspijevajući pritom biti i dovoljno ironičan. No, uz već prethodno spomenuto dobro skidanje devedesetih te specifične istočnoslavonske atmosfere i mentaliteta, u većem dijelu romana Nuhanoviću je ipak uspjelo o zapravo iznimno ozbiljnim temama progovoriti bez uobičajeno očekivane težine.

I dok Nuhanovićevi ostarjeli pankeri uzalud traže nasljednike, pretvarajući se iz buntovnika bez razloga u ravnodušne tridesetogodišnjake, njegov glavni junak spas nalazi u Azerbajdžanu. I možda je upravo nekoliko redaka (ironičnog) happy enda nekako najizraženiji (iako pomalo subjektivan) minus Nuhanovićeva romanesknog prvenca. Nakon lako zanemarivih manjih kikseva u atmosferi i duhovitim dosjetkama, epilog nažalost stiže kao svojevrstan antiklimaks čitatelju sada već posve uvučenu u priču. No, do posljednje dvije stranice, jedino što se Nuhanoviću zapravo moglo doista ozbiljnije prigovoriti bili su povremeno nepotrebno potanki opisi. Uz razmjerno svjež prijelaz u pripovjednu ich-formu, znatniji iskorak u (auto)biografsko te na više mjesta pogođenu (samo)ironiju, kao i pravu količinu nužne patetike pri osvrtima na slike iz djetinjstva, Nuhanović se s ovim romanom nalazi na najboljem tragu Tribusona (u najpohvalnijem smislu te usporedbe) i one vrste lake (ne toliko u smislu tematike, koliko čitljivosti i stila) proze kakva već godinama kronično nedostaje na hrvatskoj sceni. U konačnici, Nuhanović je uspješno prošao romaneskni izazov, no sada se od njega očekuje — još i bolje.

Jelena Gluhak, Vijenac