prošla sljedeća U polutami predgrađa
268
Krešimir Bagić

U polutami predgrađa

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 750
Preuzimanja 191
Ukupno 945
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

U jednom od važnih štiva nove Bagićeve zbirke govori se o jeziku kao nečemu što gotovo postoji izvan nas i našega služenja njime. Mnogom se pjesniku može pričiniti da je pišući stvorio fantazam koji postoji neovisno o njemu, obraća se pjesniku i, kako kaže Bagić, „na uho priopćuje svoju želju“ (Dvije želje). Premda diktator, on djeluje i kao svojevrstan nadzor koji pjesnika priječi u rasipanju, upozorava ga da je on, jezik, fantazam, ta zbilja koju treba prikupiti i sačuvati. Cijela Bagićeva nova knjiga nepredvidivo varira načine prikupljanja i čuvanja jezika. To određenje nipošto nije restriktivno, reklo bi se: naprotiv. Bez obzira na nedavne antimetaforičke težnje u suvremenom hrvatskom pjesništvu, Bagić iskazuje pohvalu jeziku i njegovoj sposobnosti da sve čega se dotakne postane metaforom ili upusti se u predmetnosnu fabulaciju po mogućnosti što neizvjesnijeg ishoda. To je i razlog nesputanosti i vedrini ove zbirke u kojoj se izmjenjuju najrazličitiji rasredišteni povodi i modeli pravljenja pjesme.

Nakon početnoga kolebanja, Bagić se danas sve odlučnije priklanja poetici očevidnosti, koja se oblikovala na tragu R. M. Rilke, F. Pongea, a u nas D. Dragojevića, T. Maroevića i A. Škunca. Ta poetika jedna je od rijetkih koje izričito postuliraju izrecivost svijeta, što i sam Bagić navodi u maloprije spomenutu tekstu: „Sam se jezik portretira u riječima koje izgovaramo. Kada s njim šetamo, on je i korak i pločnik, i misao i šetač. Izvan njega je neizrecivo.“ Nova Bagićeva zbirka potvrđuje to stajalište, bez obzira na označiteljsku zavodljivost koja je bila na dnevnom redu hrvatske poezije posljednjih trideset godina. U Bagića je usporedno prisutna i stvarnosna usmjerenost tematizirana karakterističnim konceptom rasredištenja, predgrađem. To je dodirno područje grada i polja, koje visoke vrijednosti prevodi niskim, načelno opipljivim, posebno mješovitim: gdje se na sajmišnom buvljaku pretapaju modeli i poetike. Iz tog predgrađa napisana je pjesma Sjena u kojoj nestaje korak, bukolički i ekološki manifest trokratnog umirujućeg pripjeva: „Ništa se tu ne da izmijeniti. / Tako je oduvijek“. U skladu s poetikom očevidnosti s pripadnim joj prirodopisnim i zemljopisnim interesom, prostor je povlašteno očište Bagićeva pjesništva. Štoviše, panika prostora i stanovita napast simultanosti prirodni su mu izraz:

S daleke zvijezde
i iz sasušene trave u polju
javlja se zvuk.
U nj tone nebo i pločnik pun šetača,
u njemu se dozivaju hrast
i zrakoplov iznad grada.
Taj pokret rukom,
kojim pališ trenutak i vječnost,
kojim puniš sobu opasnim životinjama,
mijenja te.

(Opasne životinje)

Bagićeva poezija koja u svojoj, ne novootkrivenoj nego tek potkrijepljenoj stvarnosnosti, paradoksalno, ne zatvara vrata metafori i fantastičnom, postaje neskriveno euforična, kao u pjesmama Uspon i Divokoza, gdje se prizorom prirode oslobođene robovanja gravitaciji objektivizira spoj konkretnog i apstraktnog, zemnog i nebeskog. Kažimo u zagradama nešto što se može odnositi i na druge pjesnike evidencije: kako se lako od strogosti pridržavanja bjelodanog uskače u samovoljne skokove projektivne imaginacije. U Usponu otkriva se, u doticaju sa snježnim nadahnućima Anke Žagar, Bagićeva sklonost igri, obrtanju koncepta u pjesminu kazalištu lutaka. I pjesma naime, otkriva Bagić, posjeduje mogućnost animacije svojih slika: „Iako je u to teško povjerovati, / stvar je vrlo jednostavna: / kada divokoza podigne glavu, / kamen krene uvis; / kada skoči, / planina dodirne nebo“ (Divokoza). I Tonko Maroević je u pretprošloj Bagićevoj zbirci ustanovio „ritmizaciju ludičko-ritualnog tipa“, koja doduše nije kompatibilna s poetikom očevidnosti, ali Bagić je toliko dobar pjesnik da može sebi priuštiti slične neusuglašenosti, štoviše okrenuti ih u svoju korist. Toj ritmizaciji gdje laki stih nudi svoje usluge posvetio je jedan od zaključnih odjeljaka zbirke, Tržnica u Dubravi, gdje slamnigizmi ili (Maroević bi rekao) slamnigrarije imaju ulogu uhodana karnevalizacijskog sloga. U ciklusu Krasno crno ništa, Bagićeve ozbiljne pjesme ili one humoristično intonirane kao što je Šampanjac nije dovoljan razlog, dosjetljivo se kombiniraju s pjesmama građenim iz sastavnica konkretizma, potroš(e)na govora, klišeja i ready-madea, što se može čitati kao poigravanje umjetničkim pjesništvom ili naprosto kao zahtjev za većom opuštenošću u materiji podložnoj raspravama o (post)modernizmu. Teško je ne složiti se sa sudom pogovornika Miroslava Mićanovića: „Krešimir Bagić je pjesnik koji voli unijeti red u nered (a moglo bi se malarmeovski ustanoviti i obrnuto – op. Z. M.) i ne bježi od kronologije neizvjesne pustolovine pisanja, bavljenja riječima i njihovim magijskim učincima.“ Moglo bi se štoviše dometnuti da je Bagićeva magija bijela, ona koja demostrira funkcioniranje poezije i jezika u njemu, pa u tome i valja vidjeti osnovno obilježje ove lijepe knjige.

Zvonimir Mrkonjić

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.