Ana Ahmatova

Rodila se 1889. u gradu Bolšoj Fontan kod Odese, a djetinjstvo je provela u Carskom Selu kod Peterburga. Studirala je u Kijevu i Peterburgu, a počela objavljivati stihove 1907. Prva knjiga Večer izašla je u Peterburgu 1912, a proslavila se u književnim krugovima sljedećim knjigom Brojanice (Četki). Godine 1910. udaje se za pjesnika N. Gumileva, s kojim posjećuje Pariz, gdje prijateljuje s talijanskim umjetnikom Amedeom Modiglianijem. Godine 1921. strijeljan je Nikolaj Gumilev, pod lažnom optužbom za proturevolucionarnu urotu, s kojim je djelovala u književnoj grupi akmeista, kao i O. Mandeljštam, S. Gorodecki i dr. Početkom tridesetih uhićen je sin Lev Gumilev koji će tri puta provesti 14 godina u logorima. Od 1924. do 1940. nisu joj tiskane pjesme, iako je stvarala i pripremala knjige, pa je zato prevodila stranu poeziju radi preživljavanja. U to vrijeme stvara jedinstvenu poemu Rekvijem o vremenu staljinističkih čistki. Za vrijeme Domovinskog rata boravila je u evakuaciji u Taškentu (Uzbekistan), gdje je prijateljevala s Elenom, ženom M. Bulgakova. Često boluje i naporno radi u korist brojnih logoraša. Iz Saveza književnika je isključena 1946. (skupa s M. Zoščenkom) na zahtjev tajnika CK-a N. Ždanova (“ždanovizam”) zbog “bezidejnosti, pesimizma i dekadencije”. Tek poslije Staljinove smrti 1953. počinje lagana rehabilitacija i stjecanje slave u domovini i svijetu. Godine 1961. izlaze Pjesme (Stihotvorenija), a nominacija za Nobelovu nagradu se ne ostvaruje zbog švedskih strahovanja da se ne ponovi “slučaj Živago”. Osim stihova, pisala je o sebi i svojim prethodnicima (Puškinu i Ljermontovu) te suvremenicima (Bloku i Mandeljštamu te Modiglianiju). Značajna je Ahmatovina knjiga komparativnih istraživanja o pitanjima puškinistike te radovi o arhitekturi starog Peterburga. Dobila je talijansku nagradu Etna-Taormina i počasni doktorat Sveučilišta u Oxfordu. U rodnoj Odesi je pjesnikinji posmrtno podignut spomenik 1989, u Moskvi postoje tri, a u Peterburgu (jedanaesti po redu) krajem 2006. postavljen je veliki spomenik pred zatvorom gdje je donosila pakete sinu i mužu. Umrla je 5. ožujka 1966. u Domodedovu kod Moskve, poslije četvrtog infarkta.

Ahmatova je prva svjetska pjesnikinja, po tome što je prva ostvarila svjetsku poeziju na ženske teme, odnosno, iz ženskog lika. Sama Marina Cvetaeva ju je prozvala “prvim Pjesnikom u ženskom obličju”, a ona je napisala da je “naučila žene govoriti”. Zvali su je i “dušom Srebrnog vijeka”, kako Rusi zovu neobično plodno razdoblje prijelaza u XX. stoljeće, kada se dogodio rascvat ruske kulture, od simbolizma i avangarde do akmeizma i oberiuta itd. Ahmatovin stih je sažet, teme često svakodnevne uz duboke kulturološke uvide i poetski tragizam. Klasična jasnost se preklapa s višeznačnom nedorečenošću uz harmoniju stila. Krunom stvaralaštva se, osim zbornika-poeme Rekvijem ponekad smatra Poema bez junaka, o pjesničkim prethodnicima i supatnicima.

Fikret Cacan