Tomislav Domović

Rođen 1964. godine u Zagrebu. Dugi niz godina radio je u pošti kao manuelni radnik, šalterski službenik, operater te urednik sindikalnih glasila. Bavio se izdavaštvom, uređivao kolumnu „Prvotisak“ u Slobodnoj Dalmaciji te vodio književne tribine. Sada djeluje kao samostalni umjetnik. Živi u Karlovcu.

Kao mladi autor dobitnik je pet nagrada, između ostalih nagrada Goran za mlade pjesnike 1987. godine za rukopis Heretik na 10 načina, te za istu zbirku sljedeće godine, Pečat varoši sremskokarlovačke na Brankovu kolu kao najbolji pjesnički naslov mladog autora na teritoriju SFRJ. Nagrada Maslinov vijenac na pjesničkoj manifestaciji Ča-Kaj-Što u Selcima na otoku Braču  dodijeljena mu je 2017. godine. Uvršten je u brojne antologije i panorame.

Objavio: Heretik na 10 načina (poezija, 1987); Pancir tastatura (poezija, 1990); Junačke pjesme (poezija, 1991); Živo blato (poezija, 1992); Noć zaborava (poezija, 1992); Pozornica čežnje (poezija, 1993); Službena verzija ljubavi (poezija, 1995); Bermudski trokut (poezija, koautor s Hrvojem Barbirom i Milanom Maćešićem, 1996); Budućnosti, daj da te ljepše slutim (poezija, 1996); Pjesnički manifest (poezija, 1997); Privremeno rumenilo (poezija, 1998); Kožom uz kožu (poezija, 2009); Žeravica (izabrane pjesme, 2017); Imperativi (poezija, 2017); Ljubavni abecedarij (poezija, hrvatsko i srpsko izdanje, 2019); Hrvatski bog Amor (poezija, 2020); 100 ljubavnih i ni jedna više (poezija, 2021); Kaverne (poezija, 2022).