Festival alternativne književnosti
Festival alternativne književnosti, kako se prvotno zvao, projekt je koji se temeljio na tome da se održava na javnim mjestima gdje se okupljaju mladi koji su slobodno i bez predrasuda mogli čitati svoju prozu i slušati onu ostalih pisaca. Pokrenuli su ga Nenad Rizvanović, Hrvoje Osvadić i Borivoj Radadaković 2000. godine. Prvi se nastup održao u Osijeku u kafiću po imenu „Voodoo“ 13. i 14. svibnja i vodio ga je Kruno Lokotar. Prema Slavici Vrsaljko „FAK ili festival alternativne književnosti, pokrenut je s idejom da u prvome redu afirmira prozu u hrvatskoj književnosti, da probudi književnu scenu te potakne zanimanje čitatelja za suvremenu domaću književnost“. Na tom prvom nastupu sudjelovao je jedanaest pisaca, a publika je bila brojna. „Čitanje se održavalo dvije noći. Prva je noć bila sjajna, a druga – još bolja. Postignuta je potpuna komunikacija s publikom i svi su se sudionici odlično osjećali. Upoznavali smo jedan drugoga i opuse svih onih koji su nam manje-više izmakli. Na temelju te dobre emocije odlučili smo stvar ponoviti.“ ispričao je Lokotar u razgovoru s novinarkom Martinom Budimir. Ovaj je festival rezultirao plodom: do kraja godine priređena su čitanja u Zagrebu te u Puli. Odradivši ova dva nastupa u sljedeće tri godine organizirano je još 15 takvih, svi praćeni medijem. Na ovim nastupima, osim hrvatskih pisaca, sudjelovali su i britanski, slovenski i srpski pisci. Sveukupno je, kako navodi K. Bagić, sudjelovalo osamdesetak autora od koji je njih desetak prisustvovalo svim čitanjima (B. Radaković, M. Jergović, A. Tomić, Z. Ferić, S. Mraović, Đ. Senjanović, J. Pavičić, R. Simić, K. Pintarić te E. Popović). Na svakom nastupu morala su se poštivati osnovna pravila, a to su da se može čitati samo proza i da ona nije starija od godinu dana, da se ulaz naplaćuje i da se on mora održati na mjestima na kojima postoji šank. Sve troškove takvih nastupa pokrivali su sponzori jer ih država nije podržavala. Zbog ovog festivala nastalo je i nekoliko knjiga, poput zbornika „FAKat“ (2001) ili dvojezičnog izdanja „Hrvatske noći“ (2005) koji se sastoji od tekstova hrvatskih i britanskih pisaca koji su nastupali na FAK-u. „Imati dinamikom proslavljeno prezime Andrić na početku zbornika znak je naklonosti viših sfera, a ne slučajnost abecede koja bit će da i nije toliko slučajna jer, ako ništa drugo, počinje najfrekventnijim indoeuropskim glasom“, zapisano je u „Intervjuu“ Stanka Andrića, koja je prva priča u zborniku „FAKat“. Međutim, neovisno o tome da ih je publika voljela i prisustvovala je ovakvim nastupima, nakon javne polemike u prosincu 2003. godine, osnivači festivala sastavili su „Priopćenje“ kojim su narod obavijestili o njihovom gašenju. Često se govorilo o fakovskoj poetici te je takve pisce okupio način izvođenja i prezentacija te činjenica da je kontekst sadržavao pisce različitih razdoblja. Tako je mislila većina pisaca i kritičara. Jagna Pogačnik tvrdi da FAK „nije bio ništa drugo doli festival na kojemu su pisci, različitih generacija i poetika, čitali svoja djela“. Ubrzo se FAK počeo tumačiti kao Festival A književnosti te se proglasio hrvatskom književnom elitom. Zbog jednog priloga o festivalu fakovci su zatražili ukinuće emisije „Pola ure kulture“ te tako Velimir Visković tvrdi da taj zahtjev pokazuje „kako je kratak put od alternativne do autoritarne pozicije kad se izgube smisao za ironiju i autokritička distanca“. Fakovci su često bili povezani medijima, davali su intervjue, govorili o literaturi i politici, svakodnevnim problemima i sl. Jedino što je FAK-u nedostajalo bila je književna kritika, no oni su smatrali da im to nije potrebno. Bilo im je dovoljno da imaju kritičare u publici, da hvale jedni druge, da se promoviraju. Navodi K. Bagić, da je povod njihovom raspadu bila „svađa“ između Vedrane Rudan i Arijane Čuline, njihovo medijsko prepucavanje koje je u tu „medijsku galamu“ uplela i druge fakovce i uzrokovala međusobno svađanje nakon čega je uslijedio raspad.
Nicolina Dobreva, Književnost FAK-a, URL: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:137:513997
