U knjizi Narod bez vlade Harold Barclay dokazuje da vlade nastoje usaditi u svoje narode vjerovanje da nema hitnije institucije za opstanak društva od vlade, te pokušava pokazati da to uvjerenje nije točno. Moglo bi biti točno jedino u mjeri u kojoj bi čovjek inzistirao na načelu dominacije i hijerarhije. Ali jedan je od prinosa antropologije u tome što je ona otkrila beskrajno mnoštvo društvenih struktura i to da uspješna alternativa vlasti u obliku vlade i države nije rijetka i neobična. I ta alternativa nije utopija. Barcay ne sugerira da ti alternativni oblici trebaju biti modeli za suvremeno društvo, ali ipak među njima on nalazi naznake različitih tehnika koje osiguravaju i slobodu i društveni poredak, te su time oni živi primjeri naroda koji nemaju potrebu za dominacijom vlada.

Općenito se tvrdi da su anarhična društva prikazana u ovoj knjizi zapravo sva opsegom mala društva u kojima su društveni odnosi izravni, neposredni, „licem u lice“. Pa su stoga nevažna za moderno, gusto naseljeno, industrijsko društvo. Barclay to opovrgava. Prvo, ne postoji empirijski dokaz da alternativa državi i vladi ne može uspjeti u moderom društvu jer bi država nastojala spriječiti takav dokaz, kao što je slučaj s jednim pokušajem u nedavnoj povijesti da se ostvari anarhistički sustav, u Španjolskoj tijekom revolucije i građanskoga rata između 1936. i 1939. godine. Drugo, dio problema modernoga života jest u samoj činjenici iznimno zgusnutoga, industrijskoga ustroja i nestanka tih izravnih odnosa članova društva. Sloboda i alternativa državi i dominaciji zahtijevaju, čini se, „decentralizaciju“ i prevlast susjedstava i lokalnih skupina. Istodobno, ne smije se zaboraviti da decentralizirana društva mogu također biti autokratska pa zato moramo biti budni u otporu sklonostima prema dominaciji.