prošla Đavolja simfonija
297
Davor Mandić

Đavolja simfonija

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

Otvori
Čitanja 1
Preuzimanja 1
Ukupno 2
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

U svakom se govoru o književnosti prije ili kasnije pojavi pojam „generacijske proze“, iako se ne odnosi uvijek na istu stvar. Nekad se njime prikazuje poetičko zajedništvo autorâ rođenih više-manje istih godina, a nekad se njime obrazlaže iznenadna pojava relativno velikog broja djela istih ili dovoljno sličnih tematskih preokupacija. Iako koristan u kontekstu specijalističkih pothvata književne historiografije ili fenomenološko-socioloških analiza, spomenuti pojam u kolokvijalnom govoru ne označava puno toga, osim što stvari dovodi u relaciju pa tako pomaže pri filtriranju buke. Ako vam generacijska proza određenoga tipa ide na jetra, velike su šanse da će vam sva djela iste, neovisno o suptilnijim estetskim razlikama, podjednako ići na jetra. Ili obratno, u pozitivnom smjeru.

Spominjem to ovdje samo zbog toga što se Đavolja simfonija može čitati u generacijskom ključu. Nije to prvi, a ni posljednji roman koji priču o Domovinskom ratu stavlja u usta infantilnoga/mladoga pripovjedača, niti je to prvi (a ni posljednji) roman koji devedesete iščitava u kontekstu gubitka budućnosti, otimanja prošlosti i kaotičnog rušenja svjetova. Nije tu samo riječ o praćenju nekog književnog trenda sumnjive vrijednosti, niti o reakciji na uspon domaće verzije europskog neokonzervativizma, već je tu riječ o osvajanju prava na reprezentaciju. Prava na vlastiti jezik, mahom neprisutan u službenim/doktrinarnim diskursima javne sfere.

Generacija rođena sedamdeset i neke, ona kojoj pripada i Davor Mandić, trenutno se nalazi u poziciji iz koje može manipulirati književnim poljem i ako ta manipulacija nameće temu devedesetih na nama je da se još jednom suočimo s time, ili da to u potpunosti ignoriramo. Svatko po vlastitoj savjesti, dakako. Po svemu sudeći, devedesete će u hrvatskoj književnosti biti s nama još barem desetak godina, dok književno polje ne popune generacije odrasle u prvom milenijskom desetljeću. I tek kad se to tematsko polje iscrpi moći će se do kraja sagledati njegove posljedice, kako na književnost tako i na društvo u cjelini.

Iako bih se htio odmaknuti od reduktivne generacijske linije na koju su pisci, s pravom, alergični, u slučaju Đavolje simfonije to je malo teže učiniti. Nevezano uz rat i narkomaniju kao trope devedesetih, generacijska problematika ogleda se i u načinu na koji Mandić stvara svoj književni svijet. Pretpostavimo li da Đavolja simfonija želi pripovijedati svima (što je, mislim, razumna pretpostavka s obzirom da nije dovoljno zabavna da bi bila trivijalna, niti dovoljno hermetična da bi bila nepronična) morat ćemo se suočiti s likom Damira Žagarića, mladoga/infantilnoga pripovjedača čiji svijet od prve stranice promatramo. Potrebu za takvim pripovjedačem možemo, krajnje pozitivistički, tražiti u biografiji autora. S obzirom da Damir i Davor dijele iste godine (Mandić je rođen 1976., a Žagarić početak rata dočekuje na početku srednje škole) razumno je pretpostaviti kako je mladi pripovjedač bio jedini način da priča o Domovinskom ratu ostane u domeni „vlastite priče“, da se ne pretvori u puku (i kako bi joj se naknadno moglo prigovoriti – nelegitimnu) fikciju. Dok takav rakurs legitimira prijeratnu i ratnu sliku Pule i okolnih gradova/sela, istovremeno narušava stabilnost i transgeneracijsku mobilnost teksta.

Periferija Damira Žagarića skrojena je od elemenata generacijskog koda i to koda one generacije koja je odrastala uz ploče, odlazila u šoping u Trst, nosila vijetnamke, brijala na motore, rock & roll i rekreativnu upotrebu droga. I dok je periferija Damira Žagarića savršeno prepoznatljiva/proživljena (ovisno već o godinama čitatelja), njegova je unutrašnjost nestabilna, odvojena od konkretnog iskustva. Jednostavno rečeno, Davor Mandić (sad već u četrdesetim godinama) zaboravio je kako pisati/misliti tinejdžere, a ono što piše u najbolju ruku je aproskimacija – prispodobiva onima koji se, poput Mandića, mladosti sjećaju, ali je ne žive. Sve to skupa čini Žagarića književnim konstruktom, figurom jednog specifičnog vremenskog odsječka prošloga stoljeća  i pitanje je koliko se s time, na nekoj sasvim bazičnoj razini, mogu saživjeti bitno mlađe ili bitno starije generacije.

No, pripovjedačeva mladost nije jedina relevantna kategorija Đavolje simfonije. Daleko važnija je njegova infantilnost i upravo ga ta karakteristika izvlači iz zatvora generacijskog pisma. Kako bi to bilo jasnije u ovaj tekst je, konačno, potrebno unijeti zaokret. Đavolja simfonija, naime, uopće ne pripovijeda o Domovinskom ratu, već priča priču o odrastanju i suočavanju sa svijetom, a za tu vrstu pripovijesti infantilnost dolazi kao naručena.

Damir Žagarić dostojan je nasljednik europske tragike suvremenog tipa, skrojen po dobroj staroj maksimi prema kojoj jedan problem nipošto nije dovoljan da se adekvatno izrazi sva težina jada i nesreće glavnog junaka i njegovog svijeta. Znate kako to ide. Nije, na primjer, dovoljno da glavna junakinja bude silovana. Poželjno je malo „začiniti“ traumu, recimo time da je siluju i otac, i stric, i leopard, da nakon toga dobije sidu, zatrudni s blizancima te rodi jedno mrtvorođeno i jedno dijete s Downovim sindromom koje nadrkane časne sestre, par godina kasnije, maltretiraju u prihvatilištu za napuštenu djecu. Ne d’o bog da bude dosadno. Na isti način svijet Damira Žagarića nije dovoljno težak samo zbog odrastanja u ratnoj atmosferi ili zbog neizvjesne bratove sudbine. Da stvari ne bi bile dosadne tu su još i nasilni otac sklon alkoholu, samoubojstvo majke, genetska sklonost kliničkoj depresiji i paranoji, uznapredovali opsesivno-kompulzivni poremećaj, ozbiljna narkomanija i srčana aritmija koja, kao i u Karakaševom Sjećanju šume, neprestano vreba iz prikrajka.

Koliko god sve to, ovako na okupu, izgledalo pretjerano zapravo je riječ o promišljenim elementima sustava svijeta unutar kojega se Mandićev junak rađa, kojega otkriva i s kojim se, do kraja romana, pokušava naučiti nositi. Infantilno, mladenačko stanje Damira Žagarića, obilježeno „neobaveznim“ mladenačkim željama (cure, droga, muzika, alkohol) i ispunjeno monolitnim slikama svijeta (snažni otac, brat-junak) i sporadičnim opažajima kojima se ne pridaje posebno značenje (nestanak ljudi sumnjivih prezimena, i zanimanja, stranost izbjeglica i prognanika) sistematično se narušava kako bi u konačnici postalo neodrživo. Taj i takav Damir Žagarić postaje junak novoga, hrvatskoga doba, a Đavolja simfonija njegov put u srce tame.

Neumoljivom silom biologije i povijesti, Mandićev je junak primoran napustiti mladenački svijet i stupiti u mračni svijet istine i odgovornosti. Bez uobičajenih mjesta pomoći i podrške (i obitelj, i država, i prijatelji narušeni su i nestabilni i zapravo se nalaze unutar svijeta u koji Damir tek mora stupiti), taj će prijelaz postati izvorištem traume i dugogodišnje tjeskobe koja će, u začaranom i samoobnavljajućem krugu, dodatno potencirati biološke markere psihičkih poremećaja. Rat nije herojski, otac je slab, brat nije junak, obitelj je daleko od idealne, jedna država je srušena, druga raste na pljački i izmišlja se u hodu – sve velike priče djetinjstva su srušene i jedina izvjesnost koju budućnost donosi je konačni i nepredvidivi otkucaj biološkog sata. Na tom se mjestu Đavolja simfonija susreće s postmodernim stanjem suvremenog svijeta i ulazi u transgeneracijski dijalog s čitateljevim ovdje i sada. Rješenje koje nudi upitnog je uspjeha (posljednje poglavlje Đavolje simfonije krajnje je ambivalentno) no takva je i priroda Damirovog stanja – nikad do kraja utemeljenog i uvijek pred novim izborom potencijalno problematičnih i u svakom slučaju nepredvidljivih posljedica.

Đavolja simfonija donosi i jedan zanimljivi manevar. Tekst romana interpoliran je sa 17 stranica stripa u olovci (autori: Mandić – scenarij, Josip Sršen i Sebastijan Čamagajevac – crtež). Osim što je gotovo neviđena u hrvatskoj književnosti (padaju mi na pamet jedino Pustolovine Glorije Scott Mime Simić i Ivane Armanini, iako nije riječ o ekvivalentnoj ideji/izvedbi), ova interpolacija podjednako funkcionira i kao samostalno djelo i kao nadopuna glavnom dijelu romana. Riječ je o dnevničkoj zabilješci Sebastijana Zagarića, Damirova brata, nastaloj nakon bijega iz JNA, koja se nadaje kao simbolički ključ bratove, pa tako posljedično i Damirove, prošlosti i budućnosti. To košmarno, tjeskobno djelo premreženo elementima fantastike i horora potencira osjećaj izgubljenosti koji prožima ostatak romana te, kako će se pokazati na kraju, zorno prikazuje moć samoobmane i ulogu fikcije u proizvodnji vlastitog identiteta.

Đavolja simfonija nije besprijekorno djelo, no sve navedeno čini ga jednim od zanimljivijih djela objavljenih prošle godine. Osim što podebljava konture Pule i Istre na simboličkoj karti domaćeg narativa o devedesetima, Đavolja simfonija donosi uvjerljivu autopsiju „izgubljene generacije“ i pri tom ne ostaje zaglavljena u prošlosti. Baš poput junaka mu, Mandićev je roman možda i otežan talogom prošlosti, ali se u konačnici okreće imperativu budućnosti i neprestanoj i neumornoj potrazi za identitetom prihvatljivim – ili barem podnošljivim – i sebi i drugima. A takvu poetiku, neovisno o generacijskom ključu u kojem je iznesena, možemo i prihvatiti, i razumjeti i podržati.

Matko Vladanović, MVinfo

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.