Na stranicama Kuge i njezinih kćeri nastaje mala privatna enciklopedija stvarnih i izmišljenih bića, gradova, događaja, prizora i raznorodnih fenomena. Njome autorica naznačuje moguća čvorišta svijeta svoje lirske protagonistice. Važne sastavnice te enciklopedije među inim su: andaluzijska obala, Azurna obala, Berlin, bolest, Brijuni, crni vrabac, film, kišobran, križevi pod žutim najlonima, kuga, kuhari, Mediteran, Milton, Mura, Novi Sad, Opatija, partizani, Pelješki most, pomorci, Portugalci, poster Sophije Loren, rock, stabla sandalovine, Šiva, Tito, tratinčice u plastičnoj vazi, Verdi, Zrenjanin, Trst, žabe, žena koja mete autoput… Poezija prati svaki pokret, emociju i misao lirske protagonistice. U uvodnome ciklusu Bolest primjetna je njezina potreba da vlastitu doživljajnost pojašnjava munjevitim poosobljavanjem globalnih činjenica. Ona u hipu (tj. u dva-tri stiha) prevaljuje udaljenost od potpetica na svojim nogama do Opernhausa u velikom gradu i njegova repertoara, pa i do kritike suvremenoga svijeta. Ista prikazivačka strategija stoji i iza asocijacije koja ju od pušačkoga kašlja nepogrešivo odvodi do Tita i Brijuna te koja joj dopušta da se – kada ju jarko sunce prisili da zatvori oči – odmah vidi na Marsu… Riječ bolest u naslovu uvodnoga ciklusa najprije treba shvatiti kao simptomsko prikazivanje stanja duha lirske protagonistice, kao njezino pozicioniranje u odnosu na imperative suvremenoga svijeta i pokušaj oblikovanja identiteta u kaotičnoj mreži znakova, odnosa i jezika. Istu tu riječ u drugome ciklusu Kuga i njezine kćeri treba shvatiti doslovno. Protagonistica gotovo dnevničkim diskurzom, s neskrivenom boli, progovara o bolesti bliske osobe. Njezina je percepcija usredotočena na tu osobu, a asocijacije stišane, usmjerene samo na ono što je izravno s bolešću povezano. U taj svojevrsni dnevnik bolesti ulaze, s jedne strane, suha koža, miris maslaca, sapun, lijepljenje flastera, nepokretnost i ležanje na boku, a s druge sveprisutna metafora pustinje, zagoreni ručak, smeće, spaljivanje slika itd. Tekstovi tog ciklusa uvode u intimu protagonistice, predočuju iznimne emocionalne trenutke i situacije.

Završni ciklus Melankolija otvara pjesma u kojoj kazivačica ispisuje potencijalnu povijest svoga kišobrana – spominje mjesta na koja ga je nosila, zemlje u kojima je s njim doživjela kišu, govori o različitim oblicima kiše (smeđa, zelena, bijela). Ta lirska priča posredno naglašava iskustvo putnika, potrebu za kretanjem i upoznavanjem različitih mjesta i predjela. No, kako je poznato, osim doslovnog, fizičkog putovanja, postoji i duhovno putovanje koje pretpostavlja imaginarno i imaginacijsko kretanje, stanje u kojemu stanuju intuicija, poezija i spoznaja. Kristina Posilović rado kreće i na takva putovanja. Gdjekad razvije asocijaciju koja se odvoji od svoga povoda, pa se narativizira, fantastizira i potakne čitatelja na kretanje bez vidljivih orijentira. (…)

Neću puno pogriješiti ustvrdim li da je zbirka Kuga i njezine kćeri Kristine Posilović jedna od knjiga koje pripadaju užoj jezgri recentnoga hrvatskog pjesništva (barem onoga o kojemu se ponekad govori i piše). I po motivsko-tematskim evidencijama, i po senzibilitetu i po prikazivačkoj logici ta zbirka upućuje na kreativna uporišta aktualne poezije.

Krešimir Bagić, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

S obzirom na naglašenu tjelesnost i fizičku bol ženskoga subjekta, i ciklus o bolesti dobro se uklopio u zbirku o bolesnoj (majci) Europi, premreženu putovanjima, sjećanjima, filmskim, književnim, političko-povijesnim i mitskim referencama. Gdje god je išla nosila je i svoju bol, i tamošnju bol upoznavala i donosila je sa sobom kući. Poezija Kristine Posilović svojevrsna je neoegzistencijalistička lirska dijagnoza vremena u kojemu živimo i dokument duhovnoga rasapa, još jedan vrlo uspio projekt stihovnog prožimanja intime i zatečenog socijalnog stanja, nepretenciozna i čitljiva kombinacija privatne ispovijedi i pjesničkog angažmana.

Davor Ivankovac, Zarez