Pjesnički debi Davora Mandića doima se kao postorgijastično osvrtanje na pjesničke tendencije u našem stihu koje smo prepoznavali, i još uvijek prepoznajemo, kao model iskustva jezika.

Na zasadama starih poetskih strategija, mladi nam autor nudi i vrlo uspjele vlastite aplikacije. Mnogomotivski smislovi sudaraju se u fragmentariziranom stihu manje na ravni zvukovnih a više u semantičko-asocijativnim bujnostima teksta. Prostor se pjesme konkretizira te na predmetnotematskom planu utišava bučni motor slika u neprestanom rađanju i preobražavanju, približavajući se konkretnim predmetima i prostornim koordinatama.

Mandićeve pjesme prolaze put konkretnog, ali ne odolijevaju ni izazovu stranputica, zavirivanju u imaginarne procjepe koji daju oduška zadanome, opredmećenome, te nude drukčiju perspektivu – pogled s okularom ili konkavnim lećama koji love neki zapostavljeni, tihi detalj makar u njegovu izobličenom vidu. U Mostovima se važu i propituju kako mogućnosti jezika uopće, tako i intermedijalni susreti filma i jezika, glazbe i jezika, slike i jezika. Već na početku, riječ je o zrelom i artikuliranome pjevanju. Većem od pukog obećanja.

Ervin Jahić