prošla sljedeća Odstranjivač ljubavi
208
Vlado Simcich Vava

Odstranjivač ljubavi
Amolitium Amoris

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada rijeke

Otvori
Čitanja 374
Preuzimanja 328
Ukupno 701
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Nad dobrohotnim nastojanjima literarizacije rock and rolla kao misaono-emotivnog stava u očajničkoj borbi protiv / za očuvanje (nepotrebno precrtati) trpke svakodnevice (baš kao i uglazbljivanja literature kao istog tog simpatično deplasiranog movensa) uglavnom se valja duboko zabrinuti, osim, dakako, ako nam se što pred ušima, što pred očima, a ponajviše pred mozgom ne nađu umjetnički uraci poput onih Vlade Simcicha Vave, koji kao da je odavna shvatio (a svojim glazbenoliterarnim radom i nedvosmisleno potvrdio) na kojim se to čudnim polovima zapravo privlače, pa i neraskidivo sljubljuju te dvije, naoko teško spojive krajnosti jednog te istog izražajnodoživljajnog spektra. Ostvarujući taj uspjeli glazbeno-literarni miks na dosadašnjim albumima mahom prilaganjem zasebnih književnih djelca, čiji su se lajtmotivi suvereno zavlačili među rifove i harmonije njegove neosporne gitarističke virtuoznosti, proznom zbirkom Odstranjivač ljubavi Vava nas sada, reklo bi se, nuka na obrnut pristup, naime, da otisnutim pričama, među koje se stisnuo i čitav jedan mali roman, prema napucima brojnih citata i metatekstualnih upadica, ali i od samog početka čvrsto zadanog, što šarmantno lijenog, što razigrano lepršavog pripovjedačkog ritma, u glavi izvrtimo vlastiti soundtrack. Tečnim, veoma osobno intoniranim jezikom, koji ni trenutka ne bježi od slenga, ali se u njega ni ne zalijeće tek da pomladi vlastiti izričaj, autor secira niz svakodnevnih situacija, koje u zbroju i umnošku daju spletove životnih priča (kao, primjerice, u miniromanu), a prelomljene kroz prizmu autorova pripovjednog stila, koji na krilima slatkaste svakodnevne samoobmane jamči dovoljan odmak od očaja, u promišljanju pustih susreta i rastanaka, međuljudskih veza i odnosa, kojima pune polje svog interesa, dijagnosticiraju kroničan, gotovo civilizacijski uvjetovan nedostatak jedne temeljne, za mnoge možda već i demodirane emocije, šeprtljavo ugušene u majstorski skovanoj metafori “disleksije srca“.

Odstranjivač ljubavi kao priručni eliksir svakodnevnog preživljavanja u koordinatama posvemašnje urbane otupjelosti pretvara se u autorovim rukama u kirurško oruđe, koje ljubav iz kolopleta njenih tobožnjih realizacija izdvaja kao nepoznanicu, a pitanja što bismo ih inače postavljali vlastitom srcu, izbacuje na ploču društvene igre, čiji cinični kodovi, precizno kao nekoć smrt, životima protagonista daju oblik i smisao, neobavezan i dalek emotivnom grču, otprilike kao kad (da posegnemo u riznicu rock and rolla) Lou Reed opisuje jade razvoda braka. Ostanemo li još malo pri mediju popularne kulture, zamijetit ćemo, pak, koliko je autoru zapravo draga krilatica Please allow me to introduce myself, koja nam u kontekstu ove knjige napokon jasno i nedvosmisleno otkriva da je demon, koji nas zapravo zavodi, kad naivno mislimo da se zaljubljujemo, u stvari tek ocvala sjena nekadašnje romantične fantazmagorije, kojoj u hladnom emotivnom rasteru današnjice samo još treba mrvica sućuti, ljubaznosti i dobrog ukusa. Čudi li onda da nakon poštenog srka iz bočice odstranjivača ljubavi – koji Vavini likovi upražnjavaju gotovo već kao jutarnju molitvu – neurotični i zbunjeni kakvi već jesmo, onaj mistični handkeovski “trenutak istinskog osjećaja“, u kojem je sve što nam oblikuje život napokon posloženo kako valja, odjednom pronalazimo zavirivanjem u WC-školjku, kako nam sugerira završetak ove u svakom pogledu dojmljive knjige?

Boris Perić

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.