Prvi roman Igora Beleša, borovsko-crikveničko-riječkog pisca, donosi priču geografski, a naizgled i kulturološki izmještenu iz naše blizine: u staračkom domu u Irskoj, ljudi u posljednjoj fazi svojega života pokušavaju ponovno otkriti ljubav i uzbuđenja koja ona nosi. Izmještenost je, međutim, prividna, jer tema koju Beleš obrađuje u svojem prohodnom i čitkom romanu univerzalnog je karaktera, dok se napetost koja između likova nastaje zbog njihovih oprečnih vjerskih pripadnosti (katoličke i protestantske) vrlo lako može preslikati na napetosti postojeće u hrvatskom društvu – a vjerojatno je to bila i autorova namjera. Lagano ironičnim naslovom Beleš nagoviješta priču u kojoj će poduzeti gotovo kunderovski naum saslušavanja, kritiziranja, ali uvijek i toplog razumijevanja svojih likova.