prošla sljedeća Valjalo bi me zamisliti sretnim
253
Davor Mandić

Valjalo bi me zamisliti sretnim

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada rijeke i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 101
Preuzimanja 135
Ukupno 235
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Davor Mandić iskusni je novinar Novog lista specijaliziran za književnost, ali i autor zapažene pjesničke zbirke Mostovi koju mu je prije pet godina objavilo Hrvatsko društvo pisaca u svojoj uglednoj pjesničkoj biblioteci. Ovih je dana ne samo objavio i svoju prvu zbirku priča Valjalo bi me zamisliti sretnim, nego je bio i među sudionicima međunarodnog 13. Festivala europske kratke priče.

A što se tiče Mandićeva proznog prvijenca koji je uredio Nenad Rizvanović, valja reći da se tu radi o petnaest što duljih, što doista kratkih priča (našao se tu i jedan efektni i provokativni kratkopričaški politički haiku “Časni sude, nisam kriv”) idealnih za čitateljsku razbibrigu. Bruseći zanat po novinama (i to u svim mogućim novinarskim formama), Mandić je apsolutno naučio pisati čitko, lepršavo, precizno, ali i angažirano, zanimljivo i duhovito. E baš tu neusiljenu, autentičnu duhovitost trebalo bi posebno istaknuti i pohvaliti jer u hrvatskoj literaturi nije česta. Poznavajući novinarske svakodnevne borbe s prostorom iz prve ruke, Mandić nema nikakvih problema s duljinom tekstova i njihovim racionalnim sažimanjem. Stoga su mu priče pokošene kao dobro održavani aristokratski engleski travnjak. Nema tu nepotrebnih viškova koji strše i onda tjeraju na zijevanje. Nema suvišnog mudrovanja i pretvaranja kratke priče u temu za neku brzopoteznu doktorsku disertaciju. Mandić lako, u samo par poteza, čitatelja uvodi u priču, a još ga lakše, bez puno okolišanja i nepotrebnog opreza, iz nje izvodi. Naravno, nije mu baš svaki rasplet najbolje uspio, ponekad nam na završetku priče ostaje ponešto i dužan, ali Mandić doista zna postići napetost, napose u kriminalističkim pričama koje mu očito iznimno leže.

A kada se odvaži na malo duže prozno putovanje, kao u posebno uspjelim pričama “Dezerter”, “Burning Bush” ili pak “Sloboda”, jasno je da će se Mandić vrlo skoro okušati i u pisanju romana jer mu pripovijedanje leži, kao što mu leži i osmišljavanje likova koji drže vodu i mogu zaintrigirati maštu čitatelja.

U svojoj kratkopričaškoj prozi autor se dosta često poigrava i izletima u nadrealno i iščašeno, što literarno obogaćuje knjigu i pokazuje da je tu riječ o piscu koji do cilja ponekad voli ići težim putem. Piscu koji voli skrivati svoje tragove. No, širu publiku mogla bi privući i kontrolirana mačistička erotičnost Mandićeva štiva od koje autor s pravom ne bježi, jer smo i na tom literarnom polju nepotrebno deficitarni, pa erotsku književnost uglavnom uvozimo prateći svjetske otrcane trendove. Zato, ako autor i dalje misli pisati priče i ako zbirka Valjalo bi me zamisliti sretnim nije samo (kao što to Mandić u podužoj bilješki o sebi i tvrdi) etapa na putu prema pisanju romana, onda bi se trebao odlučiti na objavljivanje žanrovskih knjiga priča. Pa, primjerice, ukoričiti knjigu kriminalističkih, a onda posebno i erotskih priča te možda i zaraditi neke konkretne novce.

No, i ovako bi zbirka Valjalo bi me zamisliti sretnim, u kojoj se autor ponekad i namjerno autobiografski ogoljuje, mogla naći publiku jer ima raznorodne teme, moderne stavove i nudi razmišljanja koja nisu politički ni ideološki uvjetovana. Dapače. Dok piše o Saudijcu koji izmišlja svoju homoseksualnost kako bi dobio azil u Velikoj Britaniji ili o mladome Albancu koji krade ručni sat s ruke predsjednika Georgea W. Busha pri rukovanju s oduševljenim građanima Tirane, Mandić se s pravom ruga današnjici. I širi prostor slobode.

Denis Derk, Vecernji.hr

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.