Matija Brstilo programatski je uokvirio svoju zbirku pjesama već naslovom. Odlučivši se pisati poeziju s ulice, kojom kao definitivni dokazi duha tutnje grafiti i poruke iz bircuza, svoju je, da se tako izrazimo, poetsku liru, svjesno sveo na dvije-tri žice. Ni gitara, a bogme ni bas! Uz takvu podršku moguće je izgovarati samo usputne opaske. Sav u brzom pogledu, u žurbi, u jednostavnim podjelama svjetova, u dobacivanju stihova znancima i slučajnim prolaznicima podjednako, svoj je lirski subjekt  nafutrao prije svega gađenjem i distanciranjem spram mjesta u kojemu živi, a da se pritom ipak nije lišio sposobnosti ugledavanja potencijalnih ljepota u okvirima sveopće gnusobnosti. No ona je, kao i kritički dio zbirke, koji je ipak dominantan, također dana usput. Tako da spomenuto brzo oko kao ptica trkačica ne gleda samo užase i, što je još važnije, nije stalno iznad svijeta. To osobito dolazi do izražaja u ljubomorskim  pjesmama, poglavito u pasažima gdje komentira pisca konkurenta. On je konkurentan krevetno a ne književno, jer se dopada njegovoj djevojci, što je tema koja je svojedobno raspigala i Shakespearea. Sve mi diraj, samo jedno ne! Svijet je, dakle, kod Brstila jasno oblikovan: mladost izgnana na ulicu, na hladno, parkovi kao mitska uporišta u kojima se oštrila oštrica pobune, kasnije preseljena u lokalne kafiće, koji su, opet, mjesta na kojima prebivaju nesretni. Grad je zapravo selendra, a gradske takozvane velike njuške najobičniji su isfrustriranci kojih se svejedno bojimo. Socijalna ili ne, ova poezija svojim reportažnim pristupom duši na raskrižju (nasuprot uobičajenom mitskom), koja je mlada a već retro, hrabra ali zgužvana kao papirnata maramica, zaljubljena ali iskidana nemogućnošću ostvarivanja mjesta pod suncem, svjedoči onoj staroj traumi da je izlaz iz mladosti izvedenica izlaska iz maternice. Jedna od. Spomenuto gađenje ili z(a)gađenost pojačava osjećaj stranosti spram javnih službenika koji se pretvaraju da su nešto što nisu (ljudi s kamenjara govore kajkavski), dok je besparici suprotstavljena instant shopping groznica. Poezija je kod Brstila u zbirci Baš si sirov u zadnje vrijeme socijalno i emotivno panoičan iskaz čovjeka kojemu više nemaš što oduzeti, koja tematski uvodi – nasuprot buntu – temu oportunizma (daj mi više nula na tekućem računu) i koja kroz te segmente svjedoči da se u domaji vodi prilično ogorčena borba za dostojanstven život. Sve to, manje ili više uspješno, Brstilo radi izbjegavajući direktnu verbalnu konfrontaciju koju bi mu dala psovka. Svjestan valjda da bi ona opasno skratila izricanje stvari. Tako da je “sirovost” zbirke odluka da se ovim osiromašenim svijetom šeta, rezolutno odbijajući poslužiti se space shuttleom otvorene kletve. Njegov lirski subjekt pazi i na odbačene stvari drugih. Stvari, naime, traju.

Dario Grgić