Glas pjesničkog subjekta u pjesmama Lare Mitraković je oštar i snažan ženski glas, glas one koja odbija stereotipizaciju i pristajanje na određena očekivanja koja zahtijevaju drugi. Glas pjesničkog subjekta u zbirci tek donekle progovara u javnom prostoru, a progovara prvenstveno u obranu svoje intime, svakodnevnih životnih navika, uopće svojeg utjelovljenog ponašanja; smješten je u intimniji i poznatiji prostor i/ili dinamiku i tjelesnost para. Dosljedna je u provedbi odabranih tekstualne strategija – anafori, gradaciji i uspoređivanju „ja“ i „ti“, ali i ironiziranju, satiričnosti i kratkim izletima u imaginarno, fantastično ili apsurdno. Njezin glas dosljedno je buntovan i kritičan.

Glas u pjesmama uporno želi poništiti svijet i/ili društvo – ono koje ju navodi da razmišlja kako  je propustila sve prilike, da nema smisla u životu, da se pogrešno ponaša. U pjesmama ona ne poništava niti razara društvo i njegove imperative, već ga dalje iritira i razdražuje postajući nepodnošljiva, nesnosna ličnost, ostaje izvor tenzije i trenja upornim otporom (pjesma „Crvene hlačice“). Sam otpor od zahtjeva i imperativa društva i muškog drugog/Drugog ima vid ili uzvraćanja uvreda ili uopće nedjelovanja. Njezin glas ponavlja zahtjeve društva u promišljanju o njima, pri čemu se više zabavlja njima nego da ih uopće uzima za ozbiljno i tako im oduzima autoritet, osporava ih i parodizira. Glas tog pjesničkog subjekta ostaje u stanju bunta. Stihovi „I ovako, tko bi želio ženu koja psuje k’o kočijaš/I provodi nedjelje popodne pušeči na balkonu/Zamišljajući da ima muda“ (pjesma „Da imam muda“) oprimjeruje jedan segment njezine poetike. Bunt ni u jednom trenutku nije doveden do otvorenog revolta; veći potencijal vidi u tome da konstantno iritira negoli da prelomi. Iz toga proizlazi inzistiranje na opisivanju tenzija u ljubavnom odnosu; na sreću ili nesreću tenzije, svađe, prijepori i iritacije ostaju stalan dio opisivanja dinamike para, no koji unatoč tome egzistira. Zbog toga je L. Mitraković nekarakterističan glas u svojoj generaciji – dok je status quo ljubavnog para kojeg ona opisuje tenzija ili izazivanje tenzija, za druge autorice i autore njene generacije taj je status quo pomirljivo, skladno i mirno stanje ili kretanje prema takvom stanju.

Njezin je glas umješten u svoj kaos i nedosljednosti, koji povremeno i aktivno stvara. Prividno i povremeno je usustavljen i normaliziran medikacijom (pjesma „Vičeš“), dok na drugim mjestima izlaze na vidjelo različite anksioznosti i anksiozni napadaji (pjesma „Nakon dva“) izazvane internalizacijom društvenih zahtjeva. Štoviše, u zbirci uspješno dramaturški navodi čitatelja da nakon prikazivanja tenzija u prvim cjelinama zbirke te anksioznosti probijaju tek prema njezinom kraju. Sav taj kaos dio je (naslovnog) brojanja pogrešaka, koje (kao na koricama knjiga) postaje otjelovljeno na/u ženskom tijelu. Međutim, to tijelo i glas „brojanje pogrešaka“ ni u kojem trenutku ne prevali i ne sputava; „brojanje pogrešaka“ osnažuje tijelo i glas pjesničkog subjekta, njezin bunt, pa onda i tjelesnost i seksualnost kao bitan dio pjesama u zbirci. Ta tjelesnost je rijetko dovedena u prvi plan pjesme, no konstantno se pojavljuje – u pjesmama se pretpostavlja ili upućuje na neki dio tijela, tjelesne radnje, izgled ili odnos tijela prema drugim stvarima u vremenu i prostoru. Ivice i margine tijela postaju prostor fantastičnih momenata (u pjesmi „Ushiti su dozvoljeni samo noću“ iza uha se pohranjuju ushiti, iz dlanova ispada cvijeće) ili motiv za naracije koje funkcioniraju kao apsurdne parabole (poput one o dječaku kojem je oduzet palac desne ruke u pjesmi „Palac desne ruke“).

(…)

Zbirka Lare Mitraković odgovara tendenciji prisutnoj kod mlađe generacije pjesnikinja i pjesnika; tematizira intimno i osobno, uvodi autopoetičke momente, razračunava sa sobom i svojim, definira svoj glas. Pjesma „Brojanje pogrešaka“ to vrlo jasno ispisuje – „večeras za vas nastupa/orkestar u sastavu mene/mene mene mene“ – premda je ta pjesma bolja kada je Mitraković uživo čita na mikrofon na nekom književnom događanju negoli na papiru, jer papir ne trpi performativne elemente pjesme, poput šuma i jeke koje evocira uz mikrofon. U tom smislu, ova zbirka kreće se između toga da bude temelj ili program nadolazećeg pisanja ili prva mladenačka knjiga. Teško je naznačiti poveznice zbirke L. Mitraković s drugim autoricama i autorima; mada se one mogu naslutiti, same poveznice su slabašne i više je argumenata protiv uspostavljana njih. To proizlazi možda i zbog činjenice da Mitraković, kao i druge članice i članovi književne grupe „90+“, teži stilskoj samostalnosti i individualnosti, te svjesno ili nesvjesno izmiče od jasnih upućivanja ili slijeđenja drugih afirmiranih autora starije ili novije poezije.

Tomislav Augustinčić, Aktiviraj Karlovac