Knjiga je to utihla, umirena prostora prije sutona, prije kraja dana, prije kraja osobnog ciklusa lirskog subjekta, ali i prije kraja jednoga mitološkog i/ili civilizacijskog ciklusa. Taj nam ključ čitanja koji čak nije ni jako samozatajan — nudi i autor otvarajući rukopis knjige citatom iz Chevalierova i Gheerbrantova Rječnika simbola upravo o simbolu sutona koji: „Izražava svršetak jednog ciklusa pa prema tome i pripremu obnavljanja.“ Taj umireni međuprostor sutona gotovo je ispražnjen od ljudskoga, a kad se ono (ljudsko) i pojavi, utjelovi se u ponekom iskazu upućenom tebi „u očima jegulje“, svjesnom da je i to upućivanje i to ti ovdje tek zato da bi uspješnije odrazilo samoću. Ili se pak utjelovi u „šumskom čovjeku“ za kojeg nije sigurno je li zapravo izdanak završetka jednog ciklusa pa postaje zacivilizacijski, ili jest početak drugog, pa je predcivilizacijski, ili se ostvari u liku kojem generički naziv — pustinjak — upisuje pustost, samotinju…

Kako bilo, to međuvrijeme ima svoje mitsko punjenje u vraču koji „živi ovaj svijet na rubu svojih zjenica“, ispod čijeg brda se stvari odvijaju kao u prapočelnoj boćatoj vodi, a fauna koja promiče tekstovima bliža je primordijalnim nego složenim oblicima: tek poneki jaguar, srna, koza i mačka, a hrpe ameba, punoglavaca, jegulja, gusjenica, gujavica. Čak i floralni svijet ovdje je intenzivnije zastupljen algama i mahovinama nego snažnim hrastovima, pojavljivali se oni ili ne. Svijet je to koji više nema ili još nema jasnih granica, jasnih određenja, svijet sumračnjaka, pomrčina, zalazaka i izlazaka koji još nisu prizvali svoje imenovanje. Svijet koji je zaboravio da je jednom bio ili se još nije dosjetio da bi mogao biti.

Takvom su svijetu snažne vizualne slike u jakim metaforičkim spojevima, zapravo, najbolje odzrcaljenje jer zvukom počinje civilizacija, govorom počinje društvo, imenovanjem počinje kultura. No, stanje koje nam lirski iskazivač posreduje, stanje je rasapa nečeg što je jednom bilo, stanje pomiješanosti, stanje nemoći diferencijacije i stanje potmule nemoći samoga lirskog subjekta. On će tu nemoć pokušati nadoknaditi stapanjem, hvatanjem za ruke s nediferenciranim drugima, propadanjem „kroz obruč pomrčine“, a nadu, možda, nosi let laste iznad tog pada. Ta nemoć, ispražnjenost, rasap koji možda hoće, a možda i neće izroditi novi početak na razini motiva i tema, spretno se dočekuju u dobro pogođenu izrazu, dobro pogođenim slikama i dobro organiziranim ciklusima koji svoj svijet izgrađuju uvjerljivo i domišljato. Jasno je da su uvjerljivost i domišljatost samo početne koordinate i jednoglasna preporuka za nagradu, za čitatelja koji se u pjesničkom tekstu kreće i snalazi spram vlastitog iskustva jezika poezije koji je uvijek drukčiji — od prapočetnog, početnog i naizgled završenog.

Evelina Rudan, Obrazloženje uz nagradu Goran za mlade pjesnike