Ono što oduševljava u Cyber ZOO-u nepretencioznost je kojom plasira radikalno subverzivne teme. Kada naši pisci posežu za „nepoćudnim“ motivima – a nepoćudnost se, pritom, najčešće svodi na tek malo nekonvencionalniju seksualnost ili vrlo direktnu kritiku aktualnih društvenih anomalija – onda obično imate dojam kako se tekst savija i posrće pod težinom problema, sve je tu stavljeno u funkciju provokativnosti i knjiga naprosto vapi da joj nalijepite onu izlizanu etiketu „angažirane i hrabre literature“. Za razliku od takvih „pisama namjere“, pismo Sonje Gašperov razigrano je, autorska pozicija originalna a pripovjedni svijet konstruiran po zakonima logike toliko uvrnute, izvrnute i sumanute, da sasvim „logično“ proizvodi zborove anđela i glasove duhova, sentimentalna sjećanja na djetinjstvo i manje sentimentalna na prve seksualne igrice u vrtiću, parodije basni i dopisivanje s Bogom, cybersex i zoofiliju, silovanja i konceptualnu umjetnost. Pravila morala, stabilni identiteti i društvene konvencije stavljeni su skupa s nečim naizgled tako samorazumljivim kao što je antropocentrična vizija svijeta na vrtoglavi narativni rollercoaster s kojega onda izlijeću pri prvom zavoju, da ne smetaju vožnji u kojoj se ljudi, zvijeri i kompjuteri vole i umrežavaju negdje na križanjima ontologije i suvremene tehnologije.

Boris Postnikov, Booksa

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Inače su priče iz zbirke Cyber Zoo najčešće priče o svakodnevici, iako ispričane iz kuta prilično ciničnog promatrača. Jetkost, parodija, ponekad grubi humor, okrutnost svijeta oko nas, ali i od djetinjstva usađeni sadizam, nesigurnost, kako u sebe, tako i u pouzdanost realnosti, takve misli i vizije proizlaze iz rečenica i odlomaka brzih i lako čitljivih Sonjinih priča. U njihovim porukama, ako takve uopće postoje, relativiziraju se poimanja dobra i zla, ugodnog i bolnog, sreće i frustracije, realnog i virtualnog, emotivnog i tjelesnog, a kroz mnoge se priče provlači i motiv književnog stvaranja i uopće njegova smisla, od sasvim zgodne, iz svijeta medija transponiranog aksioma da je doživljeno i proživljeno samo ono što je objavljeno (makar na blogu), pa do sasvim suprotne pretpostavke: ako je svijet lažan, nepostojeći, prividan, onda su takvi i zapisi o njemu. I tu, sasvim na kraju i sasvim između redaka, u jedva naslutivom podtekstu, iščitavao se odnos autorice prema cyber svijetu: on je zapravo rezerva, utočište, doduše prilično neidealno, ali i njega se dade malo-pomalo urediti, oblikovati, dezinficirati i osposobiti za život koji u ovom svijetu možda malo zapinje.

Davor Šišović, Glas Istre