Čitanje pjesama Davorina Žitnika moglo bi površnom oku ponuditi krivu percepciju „poezije krhotina“, kratkih, rimovanih katrena kojima je sudbina ili nizati svoje četverostišje do samih „granica“ sroka, ili se, unutar „male forme“ više ili manje iskazati kako se može zaokružiti poetsku poruku i unutar minijature naizgled slične japanskom haikuu. No, uradci okupljeni oko naslova jedne od pjesama (Dixieland) zapravo tvore višeslojnu pjesničku tvorbu, koja autoru, vještim prizivanjem trenutačnih asocijacija i njihovog „bljeska“ unutar stiha, isto tako pružaju i mogućnost „okupljenosti pjesme“ i njezina višestrukog skrivanja i otkrivanje „smisla“. U neku ruku Žitnik sobom nosi jednu crtu lirike Francoisa Villona, francuskog pjesnika iz 15. stoljeća, koji je vlastitim emocijama i neposrednošću osobnog osjećaja svijeta probio zacementiranu retoriku tadašnje poezije. Doduše, Davorin Žitnik ne nudi „pjesničku i životnu retrospektivu“, kao spomenuti Villon i njegov sudbinski ponavljani refren: Ali gdje su lanjski snijezi, nego valja vidjeti kako pjesnik obavlja nešto što bi se moglo nazvati „stišnim zgušnjavanjem smisla“.

Različite asocijativne iskre iznenada „osvjetljavaju“ ne samo slike iz prošlosti, događaje ili naizgled puka imena, dajući im snažnu motivaciju kako bi se razotkrile u novoj složenosti nastajućeg znaka:

Cloacom Wiene Grenne i Grass
limenim bubnjem nagrizaju muk
labirint dreka prigušuje glas
čovjek je čovjeku treći vuk!

Pjesnikovo upućivanje na druge autore (Obsiegerova varijacija moje pjesme), nastojanje da asonanca imena i nazivlja, spomenutih naizgled usputno, okupi ne samo rimom, nego i nekim osobnim značenjima (Kroz mirisnu maglu praonice snova/ prolaze platna prozorskih krila,/ isprani titlovi nečitkih slova,/Fellini, Gradiska i Masina.), pokazuje kako Žitnik „raskrinkava“ sličnost imena autora, njihovih djela ili „života“, do te mjere da se izravno i „miješa“ u njihove/vlastite sudbine, pa se nakon nekog vremena i ne može razlikovati drugačija osobnost osim one koja okuplja sve karakteristike svih aktera jednog fiktivnog/stvarnog vremena pjesme. Tako se naizgled miješaju sudbine stvarnih ili izmišljenih junaka, njihove se „krhotine“ ugrađuju ne samo u glasovne poruke, nego postaju dio i memorabilne percepcije „lirskog pripovjedača“.

Žitnikov „lirski pripovjedač“ sklon je Slamnigovskom paradoksu ali i Severovom zvučno-glazbenom jeziku pjesme, ako oni pružaju mogućnost mijene identiteta shvaćenih kroz različite stupnjeve pjesnikova „izlaganja“ i „skrivanja“ ne samo u vremenu, nego i u njegovim značenjima. Ono „značenje“ koje je trajno, kod Žitnika je „prolaznost“, „potrošenost“, nešto što upozorava na kraj. Stoga se sve više lirski pripovjedač kalamburom poziva na nastavak (Poreži dušu na prstu srca…) ili na vrijeme koje objedinjeno glazbom, sjećanjem, obnovom nekih energija, „živi na vinilu“ kao Doorsi, ili u imenu „Saše Meršinjaka“, posvetama Željku Jermanu, ili Josefu Brodskom i venecijanskim golubovima tišine!

Možda stoga i pjesma koja obilježava zbirku višestrukim značenjima, skriva kriptopoetsku inačicu Žitnikova paradoksa: Disneyland, Dixi Land, The End! Tu su i „ronilačka“ sjećanja o divnim podmorskim tišinama, koja postaju prijetnja (spalio je „krila za ronjenje“!), jer je na neki način, kako kaže kalambur pjesnika:Moje tijelo glavno jelo/na jelovniku sa morskim plodovima. No, ni na drugoj strani pjesnik nije vidio druge posle, do to da samo smo sjene svojih sjena, pa nam ne preostaje ništa drugo do u labirintu duše pržiti snove.

Lirski pripovjedač nastoji približiti različite visine i dubine vlastita života, kako bi ih učinio i samome sebi shvatljivima, osjetio i prenio ponegdje njihove poruke, bio čuvar imena i trenutaka tako različitih života, zarobljenih pjesnikovim čvornovatim paradoksima! To su pjesme, jednom riječju, izuzetne: to su one koje se čitaju i s druge strane teksta, negdje u tekstu/životu!

Branimir Bošnjak, Pogovor tiskanom izdanju

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Da je hijerarhija bespredmetna za poetiku Davorina Žitnika govori i jezična spontanost i, oprostite mi kulturvizenšafteri, „prirodnost“ kojom čakavicu i kajkavicu ravnopravno pozicionira uz stihove pisane na štokavici koja je dogovorno prepoznata kao standard u odnosu na kojega neki, naša lijepa ča i kaj, nerijetko čitaju i tretiraju kao zavičajne ornamente i simpatičnu jezično-kulturnu insuficijenciju za po doma.

Davorin je trojezičan, kao uostalom i svaki naš pismen pjesnik, a horizontala njegove po-etičnosti rijedak je estetski dokument kulture koja se, gotovo edipalno, umije ponašati tako da agresivnošću i glasnošću, nadmenošću i mono-logičnošću prikriva izraženu nesigurnost. Nije potrebno reći da znalac poput Žitnika, zna da su ovakvi kompleksi i strahovi u kulturi, apsolutno nepotrebni. A to da su zaje-ban-i, znaju i Pink i Panther.

Nikola Petković, MV Info