Lipovec je napisao ugodnu intimističku zbirku u kojoj će se prepoznati svaka senzibilnija osoba iz provincije koja živi u raskoraku između svakodnevnih, prizemnih obveza u kojima ne uspijeva ostvariti sve svoje mogućnosti te praznine jednoličnoga trajanja u mediokritetstvu s jedne strane i svijesti o tome da je život negdje drugdje, bez obzira na to da li je riječ o urbanoj metropoli ili visokim duhovnim sferama u kojima čeka spoznaja o egzistencijalnoj punini.

Lipovec pri tome ispisuje zbirku kao kružni povratak na istu točku s novim spoznajama, a što proizlazi iz osobnog preispitivanja ambivalentnoga odnosa prema sredini u kojoj je stjecajem okolnosti smješten. Naime, u prvome dijelu zbirke dominiraju naglašeno ironični komentari o boravku u mjestašcu koje je na granici ruralnoga, dok se u drugome dijelu težnja ka urbanoj dinamici i sadržajnosti transformira u nezadovoljstvo subjekta simptomima otuđenosti i pronalaska ispunjenja u povratku prirodi, štoviše zemljoradničkim poslovima.

Kao ponajveću Lipovčevu odliku istaknuo bih osvježavajuće pisanje o elementarnim ciklusima prirode i pejzažima s obzirom na to da je riječ o tematskim smjerovima koji se danas uglavnom čine deplasiranima ili barem marginaliziranima zbog dominacije trendovskih upućenosti na urbanu tematiku, odnosno na još pomodnije shvaćenu tzv. stvarnosnu poeziju ili pak na superteorijski hermetizam radi manipuliranja kvaziintelektualizmom.