Zbirku pjesama Freud na Facebooku Davora Ivankovca (1984) odlikuje upečatljiv spoj liričnosti i cinizma. Pjesnički tekst prostor je uranjanja u različite dimenzije zbilje, od one osobne, preko virtualne i književne do neizbježne društvene i povijesne, o čemu se progovara beskompromisnom žestinom, ali i potrebnom sugestivnošću pjesničkoga jezika.

Od uvodnog ciklusa Status (paranoičan) i pjesme Prilog poetici autošpijunaže, u kojoj „između nade i straha, u podrumskom mirisu stepeništa / najteže je probiti vlastiti password“, autor ponire, registrira, katalogizira i (psiho) analizira stanja socijalne anksioznosti, manične depresije, tjeskobe, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i neuroze – kako su podnaslovljeni ostali ciklusi – suvremenog subjekta, rastrganog između unutarnjih mrakova, vanjske, nimalo svjetlije pojavne stvarnosti, literature i plavičastog sučelja Facebooka, sugerirajući time ne samo njegovu uronjenost, nego i njegovu ispunjenost tom suvremenom patološkom juhom.

Svjestan da je osnovno obilježje onog što se poima kao „tanka crna crta“ ili „naoštren brid“ – fraktalnost, dakle nepravilnost koja ima stalne uzorke, pa i uzroke, Ivankovac u gradnji vlastitog tekstualnog svijeta poseže za autorima, postupcima, spoznajama ili zabludama cijelog dvadesetog stoljeća, i dvadeset i prvog kao logičnom posljedicom, od psihoanalize do interneta (ili od Freuda do Facebooka), od moderne do postmoderne, od Matoša do Pogačara.

Rezultat je dojmljiva i slojevita knjiga, u kojoj imponira lakoća kojom se autor stihovima probija kroz takve, uglavnom mračne – svjesne i nesvjesne – motive, od kojih odudara nekoliko pejzažnih, smirenih, gotovo idiličnih pjesama, rabeći oprobane i nezaobilazne postmodernističke tehnike i postupke poput metatekstualnosti, intermedijalnosti, autoreferencijalnosti, koju obrađuje na specifičan, autorironičan, pa i humoran način: „Jučer je opet naišla Ana / podijeliti sa mnom nisku novih mudrosti, životnih istina neporecivih poput: / jebeš hrvatskog poduzetnika bez auta / i pjesnika bez autoreference!“, čime slijedi tokove suvremene hrvatske pjesničke produkcije, izdvajajući se ipak inovativnim načinom sagledavanja svijeta i teksta.

I dok je jedan drugi veliki pjesnik ravnice i urbane melankolije, Delimir Rešicki, zapisao: „Nema dublje tuge od putovanja Slavonijom u subotnje poslijepodne. Jer tuga, tih nekih sat i pol puta, upravo tu, baš meni, ne pokazuje niti jedan trag svojega porijekla.“, ovaj mladi Vinkovčanin primjećuje: „U slavonskim ravnicama / žučni je kamen postavljen za međašnji.“, probijajući tako nove rukavce, a to je, vjerujem, i smisao nagrade Goran za mlade pjesnike, ukazati na nove snage, na novu moć poezije.

Slađan Lipovec, Obrazloženje uz nagradu Goran za mlade pjesnike