prošla sljedeća Gledaj me u oči
23
Mario Brkljačić

Gledaj me u oči

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu zagrebačke banke d.d.

Otvori
Čitanja 11259
Preuzimanja 751
Ukupno 12009
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Podneblje u kojemu se situira Brkljačićeva poetika tipična je velegradska socijala ispisana iz vizure pronicljivog (i pomalo umornog) promatrača kojega su kulturne silnice potisnule na marginu, ondje gdje se nalazi i hrvatska poezija. Ali, baš ta mistificirajuća, književno-stvarnosna margina, stvara pretpostavke za jedan novi dekonstrukcijski pothvat što se danas, u eri estradno-medijske inklinacije u književnost, čini važnijim nego je to bilo u razdoblju serviranih ideoloških sadržaja i formi. Ta nova pozicija artikulirana je koncem devedesetih u zbirkama-prvijencima nekih suvremenih pjesnika mlađeg naraštaja, ali je u klimi tržišne rezignacije ostala u sferi ekscesa te, nerijetko, tumačena kao odraz stvarnosne proze u pjesništvu. Brkljačićeva poetika dijelom se naslanja na generacijske tekovine, a dijelom ih radikalizira u smislu socijalno-definiranijeg garda i, možda, žešće izraženog iskustva margine. Osjećajnost o kojoj je ovdje riječ znak je prigušene gorčine koju diktiraju zrelost i autoironijska svijest o vlastitoj neuklopljenosti u hrvatski way of life. Naizgled, on je položio oružje i mirno konstatira uzaludnost svih individualnih nastojanja, obeshrabren matricom primitivizma i provincijalizma, skloniji eskapizmu negoli otporu. Što onda preostaje? Kapitulacija? Ni slučajno. Kvaliteta Brkljačićeve poezije i jest u osviještenom pristupu zbilji i istraživanju onih žarišta koji je čine banalnim i otuđenim nakupinama rutine i prisile.

Gordan Nuhanović

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Brkljačićev lirski subjekt je onaj čangrizavi pijani tip za šankom što užasno podsjeća na Bukowskog. On ne naslućuje nego ZNA da je sve oko njega u kurcu i da je to što on to zna još više u kurcu.

Zato ne sudjeluje. On je promatrač (r)evolucije i samoubojica najgore vrste, one koja se ubija iz dana u dan okružena likovima poput sebe. U ovom slučaju, likovima koji su se zaletjeli prema hrvatskom snu i tamo se sudarili s politikom, a nakon nesreće zaključili da nemaju dovoljno love za spasenje duše i djevojku s jumbo-plakata.

On je svjestan da piše poeziju, ali je ona na neki način nesvjesna, ona je jednostavno proizvod takvog stanja (uma) i, kako piše, iluzija da njegov život ipak ima smisla.

Vlado Bulić

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.