Ipak, zora
303
Tomislav Augustinčić

Ipak, zora

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 1234
Preuzimanja 145
Ukupno 1383
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

„Ovdje neće biti čuda, samo pozoran rad“ — ponovivši u dvjema pjesmama ovu tvrdnju, Tomislav Augustinčić u svojem pobjedničkom rukopisu Ipak, zora kao da upućuje na proces koji je doveo do teksta koji čitamo. Doista, jedna od ključnih osobina ovoga rukopisa i jest metodičnost koja je evidentno rezultat promišljenog pjesničkog rada, ali i istančanog senzibiliteta. Vidljivo je to i na razini kompozicije knjige i na razini lirskoga stila odnosno teme. Augustinčić je rukopisu pristupio kao cjelini čiji je kontinuitet naglašen izostavljanjem naslova pojedinačnih pjesama koje se katkad izravno dovezuju jedne na druge, djelujući poput ulomaka i varijacija jednoga tematskoga polja. I ovaj pjesnik tako daje svoj prilog tendenciji koja je česta naročito u mlađoj poeziji: ustrojiti knjigu kao koncept, a ne kao zbirku manje-više autonomnih pjesama. Augustinčićev je koncept pritom i stilski i tematski intrigantan, pa i misaono ambiciozan — čita se gotovo kao daleki odjek ili suvremena transformacija danas nam dalekog „pojmovnog pjesništva“ 1960-ih, i to prije svega u smislu ozbiljnosti pristupa, zahtjeva za intelektualnom strogošću poezije te gradnjom elastičnih sprega između konkretnog motiva i apstraktnih refleksija.

(…)

Riječi pritom ne tvore priču, već su u funkciji lirske meditacije, koja pojedinim elementima fingira ton rasprave, a pjesnik se ne libi ni teorijskog vokabulara kojim zasijeca u lirsko tkivo. Augustinčić iz pjesničke slike voli skočiti u apstrakciju, a apstrakciju učiniti lirskom, stvarajući verbalni veo koji omekšava konture opjevanoga tijela — dokaz da težnja ovoga pjesništva nije stvoriti misaoni sustav, nego izgraditi osebujnu atmosferu koja pokazuje da tijelo nije moguće dokraja opisati, promisliti ni izreći, pa čak ga ni učiniti potpuno svojim. Ipak, zora predstavlja lijep niz pokušaja da se označi točka s koje je o toj udaljenosti i/ili blizini moguće uvjerljivo lirski progovoriti.

Branislav Oblučar, iz Obrazloženja uz nagradu Goran za mlade pjesnike

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pjesnički subjekt primoran je uvijek iznova opjevavati vlastito postojanje, što je, koristimo li analogiju s uspostavljenom tradicijom grčke tragedije, potencijalno njegova tragička krivnja, s kojom se bori i zbog koje trpi. Ostaje do kraja neodgovoreno pitanje oko napetosti između žudnje, njezina izvora i procesa, kao i nježnosti i okrutnosti. Tako se proces opjevavanja ciklički ponavlja, dok ne svane ponovno zora (ipak, vratimo li se na naslov)

Anja Tomljenović, Booksa

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Što sam uključeniji u kritiku, to sam sigurniji da relativističko-marketinški pristup naslovima sve više uzima maha i tako otežava recepcijski proces onih poetskih ostvarenja čiji bi spomenuti dometi morali fascinirati. Kao što je, u to ne morate sumnjati, Augustinčićev profani tekst fascinirao potpisnika ovih redaka. I kao što će, iskreno se nadam, fascinirati kudikamo pametnije od njega.

Franjo Nagulov, Stav