Zavičaj je također mjerna jedinica stvaralačke osjetljivosti prostora teksta, točnije mjesto, konkretno sugeriran prostor projicira se filmom teksta, kojemu je međutim i dijelom. A osvjetljenje vremenske blizine je ono što najviše zanima pogled Kunštićeva lirskog junaka, kojemu pogled klizi u neočekivano neočekivanu prošlost, pa nailazimo na lagan i opušten ton paradoksa, naime riječi su lebdjele i prije čovjeka, ali je sve to zapravo bilo poslije!? Kunštićev lirski junak, imenujući ciklus Matrice, voli svoje svevrijeme i nije sklon kompromisu u tom pitanju. On vrijeme stoga iz vremenskog totala naglo kadrira u srednji plan, točnije – desetak sati, da bi napokon priznao kako je vrijeme zapravo prostor pisma, koji je dobar jer posjeduje i mogući međuprostor. A to je prostor sjećanja, dakle egzistencijalnog stila lirike. Međuprostor nadigrava međuvrijeme jer ga zaustavlja i distemporalizira. Zatim Kunštić još više približava kameru (ciklus Neravnina), objektiv bira konkretnije objekte, pa ulica, kran dizala i konzervativna pozicija za stolom ispituju i ispisuju levitacijsku misao subjekta. On se pomalo zašeta pa makovićevski kratko deskriptivno zabrblja ali radije rewindira u spisateljski kriptomisticizam i tu još radije oživljuje tzv. mrtvog autora, nastojeći mu natovariti moguće smislove i pustiti čitatelja opet na miru.

Goran Rem, pogovor u knjizi

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kao, kompetentirajući Drugog, Ivan Kunštić imenuje odsutno more, a uz medijsko-motivsku sliku pepela i zemlje, pretapa subjektno biće u njegovoj koncentraciji na objekt sjećanja i pohrane estetskog podatka. Osvjetljava se motiv ravnice kao tekstura od naslaga odsutnoga prostora kojeg se nitko ne može sjećati osim nemotivirane nostalgije, koja, napokon tekstualizirana, dapače — upravo teksturizirana, strukturno rahla, ne mari za kronologiju pred otvorenošću za vedro stanje velikoga memorijskog prostora, djetinjstvo.

Sanja Jukić; Goran Rem, Panonizam hrvatskoga pjesništva II: Od Janusa Pannoniusa do Satana Panonskog

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U njegovoj poeziji zavičajna mjesta mjera su pune i temeljne čovječnosti i to dakle onda neupitno – i duhovne i tjelesne! Zavičaj je također mjerna jedinica stvaralačke osjetljivosti. A osvjetljenje vremenske blizine je ono što najviše zanima pogled Kunštićeva lirskog junaka, kojemu pogled klizi u neočekivano neočekivanu prošlost, pa nailazimo na lagan i opušten ton paradoksa. Kunštićev lirski junak voli svoje svevrijeme nije sklon kompromisu u tom pitanju. Kunštić je misni lirik i slavonskoj modernoj književnoj pismenosti treba njegovo fino, misleno, stihovno biće!

Sanja Jukić, Drenovačka antologija hrvatskoga pjesništva