Kosine
302
Branimir Dropuljić

Kosine

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 1212
Preuzimanja 138
Ukupno 1354
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Stil kojim Branimir Dropuljić piše okarakterizirala bih kao formu čistog jezika s jasnim izrazom i pozadinom, s ponekim ludističkim elementom. Teški trenuci predstavljeni su čitatelju na zanimljiv način. S obzirom na formalno obrazovanje autora, vidi se i poveznica egzaktnih znanosti i njegove poezije, u leksičkom smislu (…) no i u skladnoj arhitekturi u kojoj nema viškova.

Iako se pjesme čine razasute, one imaju svoju jezgru, a imaginacija je svakako ključan dio zbirke i pjesama. Zbirka donosi i nešto inovativno; smjer koji nama nedostaje u poeziji i koji teži prekidanju mrtvačke ozbiljnosti – s jedne strane humorističan, a s druge, opet, začudan.

Monika Herceg, Novi list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U Kosinama gotovo da nema pjesme u kojoj se ne tematizira nemogućnost bezostatnog odvajanja iskaza od doživljaja, gdje je svako osamostaljivanje pjesničkog iskaza ujedno njegova nova ovisnost, svaka autokontekstualizacija uvijek već upletena u novi kontekst.

Na primjer, u pjesmi „Sobe“ stvaralački prostor zamišlja se kao zatvorena soba koja se upravo zato ne može napučiti pjesničkom tvorevinom. Taj se prostor mora otvoriti „materijalnim prozorom“ u svakodnevni svijet. U potpuno zatvorenom stvaralačkom činu nije vidljivo iz čega je to pjesnik istrgnut i izdvojen. Jedino u njegovom pogledu kroz „materijalni prozor“ ta nevidljivost pjesnika postaje omogućena time što drugi ne razabiru njegov stvaralački čin, brišući razliku prema drugim djelatnostima. Slično u pjesmi „Lice“ svjetina opipava pjesnikovo lice, on ga nastoji vidjeti u njihovom opipu. Potom se u neposrednost opipa uvodi razmak iz kojega se pomalja lice. U pjesmi „Homogeno“ (u pobjedničkom rukopisu naslova Heterogeno) stvaralački čin zamišlja se kao uranjanje vrećice čaja u toplu vodu. Iako crvenilo vode ovisi o njoj, ona opet postaje crvena, kao što samorazumljivost sivila ptice, u istoimenoj pjesmi, traži uvijek novo razumijevanje. U pjesmama „O Siriji“ i „Anđeli“ to se istovremeno izjalovljenje autotematizacije (opredmećenja pjesme) i tematizacije (opredmećenja kroz pjesmu) očituje u neuspjehu da pjesma zahvati ratno razaranje i njegove užase a da sama ostane neokrznuta. Ali nije jednostavno riječ o tome da bi se pjesma trebala žrtvovati u ime tuđe žrtve, već upravo prihvatiti da nastaje iz rascjepa između doživljaja i iskaza. Pjesma u jednoj vrsti asinkronog simultaniteta žrtvuje sebe i/ili žrtvuje svoj predmet.

Aleksandar Mijatović, iz Obrazloženja književne nagrade „Drago Gervais“