Pjesnikinja Sanja Šimić zaustila je svoju poeziju otvorenih usta, punom rečenicom. Kreće ponavljati dijelove s lakoćom i ozbiljnošću kojoj nas je Emily učila, pušta se whitmanovskoj bujici prevrednovanja. Referencije na motive svjetskih pjesnika ovoj se poeziji pružaju kao samorazumljiva pozadina, udvostručavanje značenja. Lucidni spoj zvuka i značenja pretpostavlja barem dvostruko čitanje svake pjesme – brzo, pa polako.

Od utvrđivanja redovitog, doduše Sanji nepregledno i iznenađujuće ispovezivanog, stanja stvari, pjesma induktivno zaključuje na univerzalijama. I upravo se po toj hrabrosti Sanja Šimić dade prepoznati kao talent pisanja dosljednog, oslobođenog i ozbiljnog pisma. Ovim rukopisom Sanja Šimić vrlo zrelo ujedinjuje simbolističku, snoliku iracionalnost sa suvremenom senzibilnošću ironije i time se razlikuje od urbanog pisma generacije. Melodiozni stih koji, više ili manje vidno implicira tradiciju kojom je inspiriran, a pjesnikinja ga opet lucidno i pismeno intimizira i tumači, ničim ne otkriva početnika u poeziji, nego naprotiv, skakača sa zaletom.

Katarina Mažuran