
Kratka povijest bolesti
[poezija]
prvo izdanje
knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Na jednom je mjestu Mirko KovaÄ zapisao kako “svak zna klepati sjekiru ili kosijer i baciti usijan komad u Å”kip vode. Ali svak ne zna osluÅ”kivati cvrÄanje. Po tome se razabira dobar majstor od slabog”. Helena BuriÄ doduÅ”e ne baca usijane komade u Å”kipove vode, ali, skupa sa svojim lirskim subjektima (ili pomoÄu njih) stavlja “krijesnice umjesto interpunkcije”, odnosno u njenoj je poeziji glavni junak postupak kojim se ta poezija približava Äitatelju ā on, toÄnije, opisuje to osluÅ”kivanje koje apostrofira majstor KovaÄ. SmjeÅ”tena u nutrinu biÄa, u srce praznog prostora, na mjesto apsolutne tiÅ”ine koja joj omoguÄuje Äuti tanana prelijevanja na periferijama biÄa, sve one nevažne prekomjernosti, ona kao da piÅ”e stihove zarad spaÅ”avanja bljeskovitih slika koje se ukratko pojave na povrÅ”ini svijesti i onda ponovno utonu u mrak. Njene krijesnice u svojoj DNK nose izvjesnu koliÄinu DNK MandeljÅ”tamovih cvrÄaka, dok se tehniÄko-konstruktivna priroda oslanja na poneke susjedne književne rodove, poglavito dramu. Eskapizam je provuÄen na dvije razine: od stvarnosti se ne sklanja samo u dubinu biÄa, nego i na krila imaginacije, pa se ove pjesme zapuÄuju na putovanja izmaÅ”tanim krajolicima, afriÄkim pustinjama i ameriÄkim poljima pamuka; nove daljine privlaÄe silama olfaktike i onirike. BuriÄeva izbjegava pretjeranu retoriku, materijalima njena je poezija prije skeletnog nego nekog tradicijom pregojenog tipa koji se uspuÅ”e kad treba kaskati uzbrdo. No to ne znaÄi da su njene pjesme bulimiÄne; prije Äe biti da su krte kao san od kojega se sjeÄamo samo kontura, dok je barok njegova sinopsisa proždralo jutro. Poezija ponekad, u svojim miÅ”iÄavijim izdanjima, doista znade eliminirati veliki dio svojeg uobiÄajenog alata, i u tome uvijek ima neÅ”to uzbudljivo, nadmoÄno i infantilno u isti mah. Možemo u tim sluÄajevima toÄno osjetiti taktiku jakog Äovjeka koji se s protivnikom bije iako ima jednu ruku zavezanu za leÄa. Drugi se u nje pojavljuju ili kao suputnici, ili kao susanjaÄi (Å”to bi skoro pa bilo isto), a svi oni odbijaju trgovati ugodnim dojmovima. BuduÄi da je tom vrstom posla hrvatska poezija i preoptereÄena, zgodno je vidjeti kako stvari stoje kada se radi na redukciji emocionalne pastorale s idiliÄnim poantiranjem, Å”to je, k tome, izraženo i na formalnoj razini leksiÄkom ogoljenoÅ”Äu i bijegom od pastelnih boja. Složenost doživljaja podvlaÄi znatna prisutnost djeÄjih materijala, Å”pekula i pepeljuga, no oni prije da su naroguÅ”eni nego Å”to uljuljkuju atmosferu. I sve to s podosta humora.
Dario GrgiÄ