Brkljačićeva Muha u juhi zbirka je pjesama i proznih fragmenata, a nastavlja se, velikim dijelom, i formalno i sadržajno na njegove prethodne knjige (Gledaj me u oči, pobjednički rukopis na SC-ovom natječaju za prvu knjigu 2003. godine, i Nikad nije plesao pogo). Naime, Brkljačić i u ovoj zbirci niže tvrdokuhane i necenzurirane, britke komentare koji su više udarci u boksačku vreću (prema Brkljačićevom opisu iz jedne pjesme), nego stihovi. Prividno ne mareći za formu (ali zaista prividno jer zapravo ne drži do larpurlarističkog “cifranja”, nego do minimalističke izbrušenosti na tragu američkog kratkopričaškog parnasa), Brkljačić u prvi plan postavlja važnost poruke koja je u ovom slučaju protest, i to – što je još bitnije – jalovi i pasivni. A prisjetimo li se da je i medij poruka, ima li boljeg medija od poezije za potcrtavanje takve pozicije?

Kako bi predodžba bila još jasnija, nužno je spomenuti onaj općeniti nazivnik iz Brkljačićeve zbirke koji će bezrezervno postići sveopću čitateljsku identifikaciju, a i licemjernu empatiju: lirski je subjekt marginalac, nezaposlen podstanar, cuger i luzer, neambiciozan i dezorijentiran, nula, promašen čovjek… Ali. Iza ovog “ali” slijedi, naravno, onaj stereotip koji su naknadna pametovanja posve izlizala u skolastičku definiciju za učeničke udžbenike: takva pozicija “outsidera” jest tragedija zbog neuklapanja i neuživanja u opojnim slatkoćama (malo)građanskih konvencija, ali s druge strane ta distanca ili čak posvemašnja izoliranost od većine predstavlja privilegiju upravo zbog intelektualnog, duhovnog i spoznajnog kapitala, obrnuto proporcionalnog materijalnom bogatstvu i mrenama koje gomila integriranost u slijepu masu.

Na svu sreću, Brkljačić nije teoretičar. Možda nije ni sve ono što je njegov lirski subjekt, nego je samo talentirano pismen, s iznimnim senzibilitetom za ubojito precizno formuliranje svih apsurda i perverznosti naše svakodnevice, a već je to sasvim dovoljno za relevantnost poezije Marija Brkljačića.