Na kraju taj vrt
189
Goran Čolakhodžić

Na kraju taj vrt

[poezija]

prvo izdanje [digitalizcija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 2970
Preuzimanja 1427
Ukupno 4396
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Zbirka pjesama Na kraju taj vrt Gorana Čolakhodžića (1990) primjer je uspjele konstrukcije subjekta kao protagonista lirske radnje i samih poprišta zbivanja, koja su dosljedno provedena kroz brižljivo oblikovani koncept, te imenovana kao vrt, voćnjak, šuma i grad. Oni se u prostoru i vremenu, ali i u njegovoj (pod)svijesti, pretapaju, na razne načine prožimaju, međusobno potiskuju i supostoje, često jedno na račun drugoga. Lirski subjekt, načinjen iz tvrde gline samoga vrta, znatno je više od pukog svjedoka i promatrača svijeta, vrt je njegova istinska personifikacija i metafora, psihičko stanje i snovita halucinacija.

U poeziji Gorana Čolakhodžića prevladavaju jutarnje i sutonske slike i raspoloženja, najčešće rujanske, otvorena prostranstva i daleki mistični horizonti, pa ne čudi da poemu Zreli krajolici fusnotira naslovima djela genijalnog romantičarskog slikara Caspara Davida Friedricha. Opsesivne teme su mu teme života i smrti, prolaznost vremena, propadljivost stvari i prirode, kao i njihova obnova i povratak na izgubljena ishodišta. Svjestan da jedino ljubav može nadvladati (ili bar odgoditi) smrt, Čolakhodžić čini frojdovski obrat u poimanju erosa i thanatosa te ih, kao pravi majstor stapanja, neprekidno dovodi u istu tematsku i egzistencijalnu ravan, problematizirajući ih kao neodvojive životne datosti i potvrđujući ih opet iznova u najneočekivanijim situacijama. Primjerice, u pjesmi Rukama grobljima subjekt će se pitati kako nekoga može voljeti rukama koja su listopadska groblja komaraca.

U jednoj drugoj pjesmi će reći, svatko si sam određuje neki okidač melankolije, za njega su to mali, svakodnevni predmeti i događaji, sitni znakovi prolaznosti vremena i godišnjih doba koje metaforizira čineći tako od malih životnih pojava svoja poetska izvorišta, semantička čvorišta iz kojih se dalje motivski razgranava, ali koncentrirano i fokusirano na zadanu si temu, obrađujući je do određene emotivne i intimne granice, gotovo nikada do potpunog (samo)razotkrivanja. Često je tu ipak neki neizrecivi višak, nešto što se samo sluti ili osjeća, sanja, ali i tako neizgovoreno polaže pjesničko pravo na konačni estetski učinak. Riječ je o poeziji pretapanja (Ulazim u rujan, miriše proljeće) i optičkih varki (knjiga kraj glave može izmijeniti kutove prostora, / time i gledišta snova), daleki prizori viđeni iz autobusa stapaju se s filmskim prizorima ili sjećanjima, na taj način se poopćavaju računajući s univerzalnim shvaćanjem (i prihvaćanjem). Ali ne preklapaju se samo osjeti na granicama sna i jave (npr. deka postaje šumsko tlo), već i veliki vremenski odjeljci u kojima subjekt zapaža simetričnosti (Godina je preklopljena kao papir, tako da su / dijametralno suprotni dijelovi jedan do drugoga), pa i općeljudski (spavanje je nalik na smrt).

U gotovo halucinantnoj konačnici, subjekt će se manifestirati kao samosvjestan grad, arhitektov lucidni san, i bit će to razdoblje najvećeg tematsko-motivskog udaljavanja od prirode, bilo divlje ili kultivirane, vrijeme najvećeg pomaka prema crvenom.

Kroz relativiziranje protoka vremena i prirodnih mijena, desakralizaciju metafizičkog i oduhovljenje materijalnog, dojmljivim pjesničkim slikama (primjerice, tuga se vraća u mrak kao gujavica u zemlju) subjekt “filozofira” o tijesnoj povezanosti čovjeka sa zemljom, o nemogućnosti bijega, ali i potpunog stapanja doli u smrti, dok ljudsko tijelo i život prispodobljuje “biljnim”, uglavnom “povrtnim” i “šumskim” metaforama (pore nalik na žilice lišća, / prozirne dlačice kao na breskvi) da bi nakon svih tih malenih kružnih putanja učinio i onu veliku – simbolički se na kraju knjige vrativši do vrta okruženog gradom – ili do vanjske strane njegovih ograda i rešetki.

Riječ je, dakle, o konceptualno dorečenoj i koherentnoj zbirci, koja svojim tematskim preokupacijama, kao i stilskim i formalnim rješenjima koja nudi, pruža istinski estetski užitak i dostojno nastavlja biblioteku Goranom nagrađenih mladih hrvatskih pjesnika.

Davor Ivankovac, Obrazloženje uz nagradu Goran za mlade pjesnike

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.