Pjesnički svijet Hrvoja Jurića u prvoj zbirci potaknut je opisom cilja, amorfnom strukturom imenitelja što ga dovodi do zaključka: „retrospekcija je komedija beznačajnog“. Istovremeno obuzima ga nelagoda pri pomisli da bi prestankom stvaranja svijeta i „ja mogao iznenada ili polako nestati“. Takva poetska tenzija održava se i pravilnošću u artikulacijama jezičnog prostora. U simetriji crteža koji sadržaj pjesme orubljuje granicom znakovitosti ili otiskom imenitelja; istovremeno negacijom detalja koji novim podacima mogu zamagliti utvrđenu tipologiju. Struktura ovakvog modela simetrije u kojem ne/ja zapisuje omjere… „uđoh u imenicu i nazvah sebe samim sobom“, svedena je na „promatranje stropa koji može postati i pod“. Njena refleksivna potka zadržava na okupu nominativ-jezgru kakva nije tipična za senzibilitet novodobnih pjesničkih prekoračenja u astralno ili oniričko biće. Logika konfuzije, međutim, zajednička je i u ovom pjesničkom prvijencu u kojem se Hrvoje Jurić filozofski, čak pragmatično pokušava rasteretiti problema – potrage za identitetom.

Gordana Benić