Jer, najiskrenije u to vjerujem, svako skoncentrirano, dobronamjerno čitanje ovih stihova (koje preporučam čitati više puta i to upravo slijedno, kao u sebe domišljenu i samointerferirajuću cjelinu), otkrit će svu ustrojstvenu složenost ovog brižno, dugotrajno i mukotrpno ispisivanog stihovlja. U njemu je (pojednostavljujem tek za potrebe ove usputne zabilježbe), leksik starih slavonskih „likarija“ (u slučaju Anđelka Mrkonjića obiteljski rukopis o ljekovitim tvarima, receptima, bilju, itd.), kao arhaičan i začudan prototekst, združen s krajnje reduciranim, gotovo konkretističkim jezičnim „ludizmom“, a sve u svrhu propitivanja nekih možda mističnih, ali svakako i posve sigurno, metafizičkih ljudskih dvojbi, razočarenja ili pak, stoje možda ponajbitnije, ufanja. Trag ove metafizičke nade sadrži u sebi elaboraciju duhovnoga i duševnoga (primjerice, pripadajuću simboliku boja, religijske tekstove i njihove konotacijske potencijale, itd.), ali itekako i onog tjelesnoga tijela kao ukletoga, prokazanoga i tragičnoga doma te iste duše, i te iste duhovnosti, u zemaljskome ljudskom tragu, prokletstvu i trajanju.

Delimir Rešicki, Književna Revija

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Anđelko Mrkonjić naime, osim susreta „šimićevske“ središnje osi i ekonomiziranja odnosa između buke i tišine, implozijsko-eksplozijskim preokretima, sa konkretizmom koji je opremljen u dva-tri baštinska jezično govorna izvora također uvodi i izravne implementacije likovnog subesejizma. Mrkonjić tu izravno intervenira najčešće jasno imenovanim bojama, kojima ne pridjeva nečemu drugom, predmetnome imenovanom, nego intenzivira neke dimenzije koje nisu nužno prostome, dapače često su vremenito postavljene. Dakako, uglavnom prema natrag ali i kao metafizička ljuljačka prema sutra/vječnom.

Mrkonjić također intertekstualizira sa strukturom molitve, kao obrasca ali i citatnog materijala, dakle i kao kompozicijskog submodela ali i kao motivskoga generatora poneke lirske priče. I, kada je već riječ o motivici, tu je Mrkonjić relativno jednostavan. Naime, ljubav i smrt, isprepleteni su presudnim stanjem tijela, koje, kroz bolne biologijsko-fiziologijske deskripte, uzaludno i trpno pokušava uduhnuti krepost trave, i udaljiti se od neumoljivo pozorne i svugdje pripravne – bolesti. Bolest, krv i sol, nadmeću se s likarijama koje subjekt upisuje u tekstualne pripravke ozdravljenja.

Goran Rem

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nastala u želji za odricanjem od navika svakodnevnog mišljenja, ova pjesnička zbirka sve je samo ne spontana, intuitivna reakcija svakodnevnoga čovjeka na činjeničnu stvarnost u vlastitu okružju pretočena u lirske zapise koji bi se mogli ukalupiti u po(st)modna poetska gibanja. Zapisi nastaju kao proizvod težnje da se duhovno naslijeđe ne zaboravi te nadogradi znanjem o svijetu. Mrkonjićeva filološka naobrazba i slikarsko umijeće ostavilo je traga kako u oblikovanju i sadržajnoj strani pjesama tako i u cijelom ovitku jer je autor tvorac likovnih priloga i naslovnice.

Branko Kuna, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zbirka je sastavljena od pet ciklusa, a prva tri (Od obloga ljepote, Pjesme od zapisa i Pjesme od umora) čine idiomsku prefiksaciju kojoj su preostala dva ciklusa: Pjesme razlike i Pjesme mladosti (nastala puno ranije) demonstracija različitih (pa i početničkih) pjesničkih interesa ovoga autora. Već u prvom zapisu Mrkonjić odijeva svoj iscjeliteljski habit i započinje s ispisivanjem katoličkopoganske mješavine, točnije pripravka kozmičke vjere i vradžbine. Manjem je dijelu čitateljstva poznato da u većini svojih pjesama Mrkonjić polazi od zanimljiva pre-teksta; recepata za likarije pohranjenih u ostavštini njegova pretka. Osim što iz tog podteksta preuzima ljekovite sastojke, eliptične morfološke formule i arhaične sintagme, on ga rabi i u smislu podloge na kojoj će ispisati vlastiti duhovni palimpsest.

Ivana Đerđ Dunđerović, Zarez