Kad bismo morali pogađati, ne vidjevši ime autorice na naslovnici, ali pročitavši zbirku, tko je zapravo napisao kratke priče sabrane pod zajedničkim naslovom Oni – humani bestijarij, u prvih desetak odgovora vjerojatno bismo vrludali sjećanjima pitajući se koji bi to pisac mogao biti, ali ne bismo nimalo dvojili da je riječ o jako, jako iskusnom i zrelom piscu, o izuzetno dubokom misliocu, o dobrom poznavatelju ljudske prirode, ali i o osobi koja je u životu oćutjela mnoge slojeve ljudske naravi što leže zakopani duboko ispod vizualne pojavnosti, iza namještenog javnog karaktera, onkraj zidova intimnih prostora. Posumnjat ćemo, također, da je autor (ili autorica) iskusio i najdublju ljubav i najtamniju samoću, i vrhunsku sreću i očajnu tugu, i da se s tim osjećajima nikad nije naučio nositi manirom otvrdnule duše, već neprestance po proživljenom kopa; i u sebi, i na papiru. Dozvolit ću si jednu pretjeranost: pisac nobelovac koji potkraj života u svojoj zadnjoj knjizi želi izravnati račune sa sobom i svijetom napisao bi, mnijem, baš takvu knjigu kakvu je napisala Nataša Skazlić, ili barem sličnu.

Nisu to baš priče za zabavu, ali jesu priče (a ponekad dostaju i samo pojedini odlomci!) za traženje odgovora o sebi; umjesto samoispitivanja. Nižu se u ovim pričama likovi i sasvim mladih i već ostarjelih, i ljubavnika i supružnika i osamljenika, muškaraca i žena pogrešno spojenih ili prekasno pronađenih, onih koji su dugo zajedno i onih koji nikad neće biti; slažu se u ovim prozama piramide generacija jedne te iste krvi, ali i žudnji koje iz tih krvnih linija žele pobjeći, izaći. Ljubav je, naravno, temeljni motiv i svrha događanja i proživljavanja svih ovih likova, ali tanana gradacija osjećaja i stanja, obaveza i moranja, napora i htijenja, užitaka i strasti, čekanja i nedočekanosti, darivanja i otimanja, i mnoštva drugih trenutaka što ljubav čine i prekrasnom i prestrašnom, ovim pričama daje izuzetnu dramatiku.

Gdjegod se likovi njenih priča nađu, u urbanoj sredini ili u krajoliku pretežito ocrtanom kao pustoš, u vrevi s drugim ljudima ili u ukradenom trenutku izdvojenosti od drugih, atmosfera postignuta sa svega dvije-tri rečenice duševnom stanju likova daje upečatljiv vizualni okvir. Meni su te brze skice pred očima rastvarale prizore iz starih crno-bijelih filmova, s dosta škrcavih zvukova u pozadini, s prilično bitnom ulogom vjetra kao oblikovatelja kadra, bilo da jak zapuh nešto povija, bilo da razbacuje sitne rekvizite. Pripomažu prilično te vizualizacije da se uljuljkamo u dinamičnost autoričina stila, da s brzih skica oblaka efektnije uđemo u duševno stanje lika, i da umetnute djeliće konkretne radnje razumijemo i prihvatimo ne kao fizičke pojavnosti u prostoru i vremenu, već kao djeliće ukupnog postojanja.

Emotivnijim će čitateljima neki detalji, neke epizode ovih priča djelovati čak i potresno, iako se u ovoj knjizi ne radi o životu i smrti, ne brine se o sudbini čovječanstva i planeta. Brine se, doduše, zbog propuštenih prilika, zbog pogrešnih skretanja, zbog pretjeranih žurbi ili oklijevanja, zbog tih i takvih ključnih događanja (ili nedogađanja) u svačijem životu, ali se s posljedicama takvih životnih zaokreta i neminovno miri, iako negdje duboko plamen još bukti, a gorive tvari sve je manje.

Davor Šišović, Glas Istre