Postelja od orahove sjene
322
Marinko Plazibat

Postelja od orahove sjene

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 732
Preuzimanja 383
Ukupno 1109
Preuzmi
DPKM preporuča koriŔtenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Kada u istoj rečenici zateknemo Slavoniju i poeziju, najčeŔće se sjetimo Dragutina Tadijanovića i njegovih ekstatičnih lirskih pohvala ravničarskom životu i krajoliku. Iako Tadijanovićeve ruralne slike i prizori odavno pripadaju proÅ”losti, malo je kasnijih pjesnika uspjelo dostići njegovu uvjerljivost tematizacije slavonske zavičajnosti. Glavni razlozi za to su: nekritičko robovanje iŔčezlim amblemima i prikazivačkim kliÅ”ejima te apsolutizacija urbane senzibilnosti zbog koje je iskustvo ruralnosti gurnuto u drugi plan. Potkraj 1999. pojavila se, međutim, knjiga čiji je autor iz sasvim nove perspektive priÅ”ao lirskoj konceptualizaciji zavičaja. Riječ je o pjesničkom prvijencu Postelja od orahove sjene Marinka Plazibata, autora koji se afirmirao joÅ” osamdesetih objavljujući poeziju i kritiku u Quorumu, Studentskom listu, Rijeku, Tenuā€¦ Njegov poetski portret Slavonije zapravo je prelomljen kroz psihogram iznimno senzibilnoga lirskog protagonista.

Zbirka je podijeljena u pet ciklusa, a u svakom od njih nalazimo paradoksalan spoj urbane osjećajnosti i ruralnih motiva. Plazibatov je poetski protagonist neprestano u potrazi za uporiÅ”tem. Uronjen u prostor slavonskoga sela, on se istodobno kritički pozicionira spram njegovih arhetipskih znakova (tamburica, bećar, sijeloā€¦) i intimizira s pojedinim elementima krajolika. Ključni mitologemi zbirke su: zemlja, snijeg, ravnica, tiÅ”ina, orahā€¦ Na trenutke se čini da lirski protagonist egzistencijalnu puninu doživljava isključivo u trenucima imaginacijskoga poistovjećivanja s biljem i raslinjem.

Plazibata ne zanimaju tipični prizori i vidljivi fenomeni. On se koncentrira na pojedinosti i oku nevidljive pomake. Ta sklonost fragmentu, ujedinjena sa svijeŔću o pripadnosti vlastitoga pisanja nepreglednom svijetu tekstova i umjetničkih praksi, tipičan je element urbane (da ne kažem postmoderne) percepcije. Plazibatova omiljena figura je hiperbola. Njegova bi se kreativna strategija dala sažeti u sljedeći postulat: sve uvećati do granica neprepoznavanja, a onda se suočiti s uvećanim kao s ishodiÅ”tem novoga iskustva.

Ključni postupak gradnje pjesme je pretapanje slika. Pomoću njega Plazibat sjedinjuje različite prizore i asocijacije, stvarajući tako semantički viÅ”ak. Disonancu između subjekta i svijeta razvijaju i ekspresivni epiteti čije je značenje sučeljeno značenju imenice uz koju stoje (npr. zanosni mulj, bučna svjetlost, plastični san). Ako su Tadijanovićeve zavičajne pjesme i doživljajno i izričajno bile vezane uz prostor sela, kod Plazibata se kolebanje javlja na obje strane. Idila je nepovratno izgubljena, a disonanca pretvorena u jedini vjerodostojni egzistencijalni prostor. Dvojakost svoje pozicije njegov lirski protagonist naglaÅ”ava i negativno intoniranim priznanjem: ā€žNije da nisam seljakā€œ.

Kako je većina tekstova zbirke Postelja od orahove sjene intonirana poput dijaloÅ”kih replika, Plazibatovu se knjigu može čitati i kao intimnu ispovijed. Njegov se subjekt obraća ā€ždjevojci sa zavodljivim nježnim olovom u dubokim očimaā€œ koja je u jednom trenutku odjevena u ā€žopravu od bijelih plodova zemljeā€œ, a u drugom je poput ptice smjeÅ”tena na proljetnu granu. Očito je da je tako oslovljena i portretirana lirska sugovornica idealan primatelj stihova te zbirke. Izravno obraćanje ponekad učini pjesnički govor neposrednijim, ali ponekad i teÅ”ko dostupnim pa su Plazibatove pjesme povremeno bile ā€žprivatan govor i Å”ifrirano pismoā€œ (Goran Rem). Unatoč pretjeranoj ā€žmekoćiā€œ Plazibatova lirskog govora, spomenutoj Å”ifriranosti te manjim stilskim nedosljednostima, Postelja od orahove sjene autentično dramatizira zavičajno iskustvo danaÅ”njega čovjeka. Smatram kako je riječ o knjizi koja, uz infantilne Tadijanovićeve ā€žpoetske dukateā€œ i banalne komercijalne inačice obnovljenih bećaraca, pokuÅ”ava otkriti i treću dimenziju Slavonije, tj. onu koju ona upravo živi.

KreÅ”imir Bagić, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Zbirka pjesama naslovljena melankolično Postelja od orahove sjene mladog osječkog pisca Marinka Plazibata drugi je naslov u biblioteci Pjesnički susreti Drenovci, koja bi trebala plijeniti pozornost i barem u toj mjeri Å”to iz posve marginalne sredine odaÅ”ilje signale nevjerojatnoga kulturnoga vitalizma, koji uvelike nadmaÅ”uje vladajuće okolnosti.

Naime, to je slavonsko selo već godinama tradicionalno mjesto književnoga i književno-znanstvenoga okupljanja, zahvaljujući organizacijskoj sposobnosti ljudi koji su odlučili često iznoÅ”enu ideju o disperziranju kulturnoga života iz metropole i ostalih neÅ”to manjih metropolica dosljedno realizirati i u onim posve otpisanim provincijama, na koje viÅ”e uopće ne pomiÅ”lja ni gospodarska politika, a kamoli kulturna. Kako pokazuje praksa, susreti poduzetnih Drenovčana i odazvanih sudionika Pjesničkih susreta ā€“ unatoč neizbježnim provincijskim i politikantskim iskuÅ”enjima ā€“ rezultirali su poticajnim temeljcima: kako za sustavno revalorizacijsko iŔčitavanje onoga dijela slavonske baÅ”tine koji je do sada bio (ne)opravdano previđan, odgađan ili podcjenjivan, tako i za čitanje najrecentnijih stihova potvrđenih ili za sada joÅ” nedovoljno afirmiranih slavonskih pjesnika.

Kada je pak riječ o kategoriji nedovoljno afirmiranih autora čiji su dozreli radovi stihova strpljivo i spaÅ”eno dočekali pozitivnu ocjenu određenih arbitara iz neposredne kritičko-recepcijske okoline, onda je svakako dobro Å”to je eventualno tragedija rasutosti perspektivnih autorskih mogućnosti po ladicama ili kojekakvim publikacijama na vrijeme spriječena osnivanjem rafinirane biblioteke Pjesnički susreti Drenovci, koju je izvrÅ”ni producent te kulturne manifestacije i nakladnik, HraŔće d.o.o., namijenio upravo trajnijemu ukoričavanju onih prvenaca koji su prethodno pročitani kao najbolji pristigli poetski rukopis. I nakon Å”to je biblioteka zaživjela objavljivanjem zbirke Portreti nepoznatih žena Vinkovčanke Marijane Radmilović ā€“ zapravo menoreičnim ciklusom hiperintenzivnoga reagiranja na vlastito tijelo, suprotni spol, zlosretno vrijeme rata u Slavoniji te zemljanu tvrdoću mentaliteta i sredine u kojoj se živi; najavljena kvalitativna razina nastavljena je i objavljivanjem sljedećeg prvenca u nizu drenovačkih pjesničkih izbora ā€“ Postelja od orahove sjene vrbanjskoga nastavnika Marinka Plazibata.

Plazibatovi stihovi svojom evidentno visokom pismenoŔću i stilom koji se brusio prema najuzornijim sintaksama suvremenoga pjesniÅ”tva pokazuje kako se Plazibatov poetski naum posve osvijeÅ”teno nadopisuje na produkciju joÅ” nerazrezanih stranica, odnosno na produkciju koja joÅ” nije ni zaživjela do zaluženih recepcijskih dimenzija. Naime, Plazibat je suvereno intertekstualno sjeciÅ”te temeljito pročitana kvorumaÅ”koga pisma i neizmjerno voljena zavičajniÅ”tva, pa je stoga prava ugoda u podlozi intertekstne komunikacije s jedne strane susretati maleÅ”ovsku igrivost, potpuno usvajanje bližnjih kao Å”to su Delimir ReÅ”icki i Goran Rem, ili (i to ponajviÅ”e) stilističke odiseje Damira MiloÅ”a; a s druge strane čuti i sentimentalan uzdah dubokoga razumijevanja prema Valentinu BenoÅ”iću ili Kozarcima. To su obzori koje Plazibat ne želi premaÅ”ivati jer se čini da je dvojbe svoga subjekta razrijeÅ”io uvjerenjem kako se identitet ne postiže u neprekidnome Drugome, nego u centrifugalnome jastvu u kojemu autorska poniranja doista mogu do neke mjere ocrtati autoportret.

Jer kada nam Plazibat kaže ā€žnije da nisam seljakā€œ ili kada spomene ā€žkoktel zemlje i pokretaā€œ, tada tim preciznim autoportretnim i autopoetičkim potezima predstavlja svoju zbirku kao mjesto kompletnoga prepletanja urbanoga i seoskoga (a ne ruralnoga, zbog toga Å”to autor ā€“ koliko mi je poznato ā€“ ne bi otrpio taj izraz koji inače smatra opterećenim i pučkim i visokoteorijskim, a osobito političkim predrasudama). Upravo zbog tih silnih negativističkih predrasuda ili pak odveć idealističkih iluzija prema ruralnim krajevima (koje bi nas već odavno trebale iritirati i u poeziji!), Plazibat cijelom svojom zbirkom naglaÅ”ava svoje seosko podrijetlo i iskustvo. Ali u ovome slučaju nikako nije riječ o nekakvu primitivističkome busanju (kakvo je, zapravo, u cijelosti rezervirano za naÅ”u estradu), nego o joÅ” intenzivnijem prepoznavanju i doživljavanju seoskoga kroz napetost koja raste iz razlike između nedorecivoga seoskog i nadirućeg urbanog iskustva.

Naime, čini se da danas svaki seljak mora usvojiti poneŔto urbanoga ako misli ostati seljakom (i pri tome ne mislim samo na satelitsku antenu).

E, upravo zato Å”to gore navedene riječi zvuče ružno, Plazibat pokazuje kako bi seosko ā€“ da bi se vratilo vlastitome identitetu ā€“ zapravo trebalo apsolvirati elemente urbanoga (ili, Å”toviÅ”e, globalnoga) kako bi uopće moglo prevladati stereotipe koje urbana sredina ima o njoj i u koje s vremenom i sama počinje vjerovati. Pri tome ne bi trebalo uzeti zdravo za gotovo autorovu pretpostavku da selo pruža ono za čim grad čezne, niti bi se trebalo služiti njegovim individualnim iskustvom kao općom formulom (jer ovakva razmiÅ”ljanja ionako ne idu izvan kruga čitatelja dobre književnosti), ali je nedvojbena činjenica da je hrvatska književnost dobila vrijednu pjesničku misao koja je u jednom prilično opterećenu odnosu kao Å”to je selo-grad uspjela primijeniti vjerovanje u razliku kao imperativnu preduvjetnost istinske slobode i svjesnije vlastitosti. Upravo kroz takva Plazibata progovara ono najbitnije iz njemu dragocjene kvorumaÅ”ke lektire, koju je iŔčitao s talmudističkom straŔću. Otkuda onda melankolija ili, kako sam autor zapisuje, ā€žpostojana tugaā€œ?

Ma koliko autor pokuÅ”avao lirikom uspostaviti proživljenu razliku kao svoju genetsku Å”ifru, imalo poÅ”tenija dekonstrukcija upućuje na zaključak da je subjekt nužno ostao rascijepljen, i to ne samo između betona i granica nego i između sadaÅ”njega i proÅ”losnoga, sebe i (ne)voljene Nje ili, na koncu, jezičnoga i izvanjezičnoga, pa autoru ostaje priznati si da ispisuje tek samo ā€žgladan raskorakā€œ, ā€žtihu pojavu gubitkaā€œ i ā€žÄitav tanjur lutajućih čežnjiā€œā€¦ Tu sada dolazimo do stupnja kada Plazibatu razlika viÅ”e nije zadovoljstvo, nego nepodnoÅ”ljivo teÅ”ka praznina: želeći lijepim stihom poduprijeti lijepu evokaciju, rafiniranim očuđavanjem uzveličati trivijalije naÅ”e uglibljene svakodnevice ili, joÅ” točnije, jezikom prelaziti po reljefu Slavonije, tijelu ljubavi i ā€žmagiji sjećanjaā€œ, on ispisuje neÅ”to Å”to se ne može ignorirati ā€“ tragediju posvemaÅ”nje odsutnosti. Koliko god Plazibatova poezija čezne biti kontaktom, ona je već oproÅ”taj, a ā€žkrajolik u kojemu odmara sjećanjeā€œ i obilje autobiografskoga jezik vraća subjektu kao puku tlapnju i najobičniji diskurzivni konstrukt. Na ovoj razini urbano iskustvo izjednačava rezultat na 1:1. Naime, seosko je obilježilo Plazibatovu egzistenciju, ali je urbano zaokupilo njegov jezik. U zbirci ovoga pjesnika selo je ipak prostor pomalo naivne fascinacije, koji će dobrotom, čednoŔćuĀ  i čistoćom tjeÅ”iti i ispunjavati gradski spleen, Å”to urbano iskustvo sa svojom metateorijskom svijeŔću, ironijom, ekranima sveopće praznine i virtualnoŔću bilo kakve nazočnosti jednostavno ne može prihvatiti.

Igor Gajin, Vijenac