Na koncu se može reći kako Jurica Vuco ponovnim uzbibavanjem jezika i medija kao ključnih kodnih energenata 80-ih, stvara jedan hibridni, citatni tekst u kojemu je taj nanovo uznemireni jezik, i kada buja u hipertrofiranim nakupinama, i kad je okupljen u minimalističnu grafiju, jezik izostavljanja, eliptičnosti, nedovršavanja, poliloških strukturiranosti, igre i metakomentara. Ukratko, rukopisna zbirka Jurice Vuce u svim je segmentima izvedbenosti pokazala visoko umijeće poetskog artikuliranja, produktivnu svijest o književnoj tradiciji, drugomedijskoj suvremenosti i posebice o jeziku na čiju ključajuću organičnost ponovno potrebno podsjeća.

Sanja Jukić, Vježbanje teksta: obrazloženje odluke o dodjeljivanju treće nagrade 21. Pjesničkih susreta Drenovci 2010.

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

…Precrtavanja nam se nude kao spoj teorijskoga i pjesničko-proizvodnoga iskustva, u što se, dakako, pjesnička, ali i općekulturološka produkcija osamdesetih godina sjajno uklapa (tu je, primjerice, navesti MTV i globalnu afirmaciju komercijalnoga videospota, te refleksije istoga na samu pjesničku produkciju koju je, kod nas, osobito vezati uz časopis Quorum, s naglaskom na zbirke poezije Tekst i Praksa laži Branka Maleša). Rekao bih i kako su dane tendencije dijelom specifične za prvoknjigovni drenovački niz posljednjih, recimo, pet ili šest godina, no tada bi takvo razmatranje impliciralo zaključak kako je zona Drenovci poligon estetskoga prežvakavanja davno prežvakanih sadržaja i poetičkih modela, što nipošto nije točnim, pa čak ni gledamo li na čitavu stvar geografski predznakovljeno.

Franjo Nagulov, Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, Ogranak MH Vinkovci, 2010.