Knjiga pjesama Tihomira Dunđerovića Psiho, ptice brzo i nedvosmisleno imenuje svoj referentni okvir: sintagma dvaju glasovitih filmova, koja bi u svojoj poznatosti mogla biti i destimulativna, ali istodobno upečatljivost njihovih prizora, različite izvedenice i parafraze originala, uvijek kao slučajna prisutnost autora, kao da ostavljaju dovoljno prostora da se, naizgled pouzdan okvir, promijeni i redefinira.

Uvodna pjesma ciklusa Božji prst (The fall of troy) već je djelatna verzija i demonstrira na koji će se način u knjizi slagati svakodnevno i lirsko, kako će pamćenje i rečenica, prizor i sintaksa, sudjelovati u filmu, priči, pjesmi – koji dolaze iz subjektove stvarnosti, svakodnevice. Prostora podložnog različitim tumačenjima, ali s dovoljno margina za nova učitavanja i vrednovanja: „Ona je stvarno nešto rekla. / Rekla je: Ti si sada čuvar stabala. / A ja sam mislio na Toma Waitsa koji je/ prao posuđe u kuhinji i pjevao / The fall of troy.“ Govornik je nerijetko u radnom položaju, on se neprekidno kreće ili obavlja svakodnevne rituale i započinje razgovore sa svojim drugopolnim Ja, prešućuje i misli rečenice koje su trebale biti upućene njoj, povlači se i ostaje samo tihi komentator fragmenata dana i poslova.

Preskok koji ponekad čini ne bi li iznudio u jeziku ponešto od njegova metaforičnog ustroja ili zapasao od njegove snage i himničnosti, višeznačnosti, košta ga brzog svođenja i vraćanja na početno ja, koje je već trajalo i opstajalo u vlastitom sljepilu i bez dodatnih senzacija. Napor u otkrivanju začudnosti jednostavnoga, dohvatljivost nevidljivoga i varljivost govora podloga je knjizi pjesama Psiho, ptice, koja zrcali zaljubljenost, izgubljenost ili podvojenost nad onim vječnim pitanjem što je taj vrli novi svijet, koji stvaraš u osami, od riječi i rečenica… Drag mu je taj prijelaz u priču, taj razgovor sa svojim ti, obraćanje sebi kao onom koji je promatran iz neke druge perspektive: ne bi li upravo ta gestualnost, praksa svakodnevice, dobila na važnosti. Na važnosti zahvaljujući kojoj se može pisati, mogu ispisivati redci koji su složeni kao pjesma: „eto, sve si to lijepo popisao, / složio po abecedi i katalogizirao / pa možeš mirno sjesti, / zapaliti cigaretu i odahnuti. / jer, to je sada novi svijet, / koji kao da postoji / nekako izvan tebe“.

Ironičnost, pričanje u svakodnevici, uzorno izvedeno u pjesmi Ženin pas, duhovito i bizarno, potresno i smiješno, iznuđeno i domišljeno, daje pjesmi (ali i knjizi) onaj nerijetko opasni ton privlačnosti, čitljivosti, ali ga autor sa strogošću u izvedbi ne banalizira, nego, naprotiv, učitava i piše pažljivo i bez dodatne afektivnosti, ozbiljno. Pretenciozno pitanje „što je u središtu?“ postavljeno je tako da bi odmah bilo pospremljeno na rub, izmješteno iz bilo kakve filozofske interpretacije i stavljeno u red s jednakovrijednim fenomenima, ikonama: vraćeno u prostor igre. Igrivosti, dječje, ne da bi zbog toga bilo manje vrijedno, nego da bi ta redukcija dobila na energiji, pridonijela mobilnosti teksta i njegovoj upotrebljivosti.

Sklonost pričanju, priči, uvlači, ne začudo, i tematsko-razgovorni kompleks obiteljskih odnosa, prenosivih znanja, upotrebu zavičajnog bazena u drugim kontekstima. Ali sa svijesti koliko je lako utopiti se u pamtljivom i arkadijskom, u snu o prošlome. Prevaga je na gorkome ili barem uskraćenome, što je uvijek bolje za tekst: prostor / zavičaj i ovdje je manipulativno sredstvo (naravno, sa svom popratnom uvažavajućom scenografijom): jer da bi se išlo po neravnoj zemlji, koja se još nije snašla i nije znala popuniti toliku prazninu, dobro je ne zaboraviti da je središte Ništa. Ili: igra.

Miroslav Mićanović