prošla sljedeća Rijeke i mjesečine
137
Slađan Lipovec

Rijeke i mjesečine

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba, grada čazme i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 3923
Preuzimanja 260
Ukupno 4182
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Moglo bi biti jednostavno s čitanjem poezije Slađana Lipovca ako bismo povjerovali da nam se objavljuje glas kojemu je do situiranja u prostor, koji ne govori o sebi, koji se ne konstituira u jeziku i njegova je sva djelatnost u trajanju, postojanju – stanovitoj sigurnosti koju daje vječnost prirode, u kojoj samo mijena vječna jest.

Dopustiti samom sebi obuzetost svijetom koji pripada djetinjstvu koje traje u objavi i žestini slika zavodljivo je jer smo u prostoru privida i halucinacije, svježine i neposrednosti. Kao da stječemo drukčiji, novi uvid u svijet oko nas, kao da je ponovno poezija način ulaska u vlastiti duh, u vlastito tijelo koje smo zaboravili ili zapustili.

Ali spremnost nije dovoljna i trenuci radosnog užitka i čistoće ne postoje, jer kad smo bilo što izrekli o znatiželji ili poželjeli se upisati u prostor obitavanja, ulazimo u magiju jezika kojoj se istodobno odupiremo i kojoj se predajemo. Naša borba s riječima prenosi se na pozornicu i podložna je provjeri i sumnji: jesam li to već čitao, jesam li već bio u prostoru čija scenografija nudi mir, arkadiju, ljepotu…

Tko govori “mi” u ime onih iz Dereze, je li on ovlašten i da li je njima važan glas drugoga kad ih zagovara ili prenosi ono prema čemu oni gaje osobit odnos, prema čemu iskazuju strahopoštovanje. Lirski subjekt oblikuje iskustvo jednog prostora, doživljavajući ga kao rubno i očuvano područje iznimne senzibilnosti, postojanosti i sigurnosti (prostor specifične težine i jednostavnosti u kojem se rasprostiru slike bestežinskoga ljetnog popodneva, dubok hlad oko oraha…)

Uvlači se u stihove (očekivano) pitanje o vremenu i pamćenju, govornik želi osigurati kontinuitet zajednici i njezino trajanje pokazati u promjenjivosti lica i figura. Prizivaju se oni kojih više nema jer njihova prisutnost (u tišini između pitanja) osigurava opstanak naspram svih nedaća i nepovoljnih i nesigurnih vjetrova.

Govornik koji posuđuje svoj glas zajednici onaj je koji o njoj misli izvan nje, on joj osigurava pamćenje domišljajući je, opisujući njezinu nepomičnost i stalnost, izabirući za nju važna značenja u njezinoj svakodnevici. Ono što zajednica ostvaruje u govoru svakodnevice, ono što joj se utiskuje u tijelu, njezin govornik želi dovršiti ili obnoviti u jeziku. Opasnost doznačenih poruka dolazi sa svih strana: izabrani rubni prostor istodobno je i zavičajni, što hoće reći već je u njegovu konstituiranju niz dogotovljenih značenja i slika. Prostor se prikuplja oko prizora koju traju u stabilnosti, sigurnosti, pouzdanosti. Uloge se, ako mislimo o tome zašto govornik govori, mijenjaju: onaj tko je govorio u ime drugih, zagovara ili traži, zapravo, vlastito mjesto. Naznaka da su pjesme pisane u razdoblju od 2004. do 2006. na relaciji Zagreb–Dereza, pjesnikovo rodno mjesto, time nadilazi samo popratnu napomenu o vremenu i mjestu pisanja.

Poezija Slađana Lipovca odvija se u dvostrukosti ili višestrukosti zamijenjenih uloga i glasova: ne govori se u ime zajednice zbog njezine jedinstvenosti nego zbog množine neusuglašenih glasova u govorniku. Njegova je nedovoljnost i neispunjenost početak govora o onome što postoji izvan središta, izvan praznine koja oblikuje njegov glas. Ali upravo su ta sporedna mjesta, diskretne intervencije u poznatom, načini na koji se intervenira u ono što se zagovara važni za njegovu poeziju.

Opasno je govoriti u ime odrastanja, u ime novih lica i imena. Opasno je za poeziju govoriti u ime nekoga ili nečega. Odustajanje ili podrivanje ruba, paradoksalno, ovoj poeziji može dati na vitalnosti i važnosti. Domišljanje kako napustiti ono u što se vraćaš, kako od važnog doći do svakodnevnog – postaje njegov novi zadatak.

Napis s jednog bloga, parafraza o autentičnosti, o mjestu i vremenu, upućuje na svijest o nepovratnoj promjenjivosti i nestabilnosti onoga koji govori (koji piše). Traženje prečaca, promjena sigurnog smjera i odustajanje od idealnog i arkadijskog dio je njegove strategije traženja jedinstvenoga pjesničkog glasa. Onoga glasa koji je u istodobnom dijalogu s drugim i drugima. Promjena perspektive i govorne prakse odvija se u različitim koordinatama i parametrima: od jednostavnog opisa prostora, zapisa o rudimentarnosti vlastite kože do pustolovine putovanja. Od potrage za svježinom, od otjecanja u vrijeme, od odlaska s kontinenta do mora do, u konačnici, izrade potpunije pjesničke mape prostora. Ritmičnost i snovitost, jednostavnost i obilje izmjenjuju se na toj pokretnoj mreži, kao što “tijelo i njegov duh uviru u maglu/ kao u nijemu ljeskavu vodu”.

Miroslav Mićanović

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.