Sjene sjemenki
309
Neva Lukić

Sjene sjemenki

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 1048
Preuzimanja 250
Ukupno 1297
Preuzmi
DPKM preporuča koriŔtenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

U drugoj zbirci pjesama Neve Lukić Sjene sjemenki prevladava poezija kozmičkog i kozmoloÅ”kog imaginarija i mitoloÅ”kih rezonanci, naglaÅ”ene prostornosti i vizualnosti, a istodobno intelektualističke refleksije. Pjesnikinja, naime, egzistencijalna, duhovna i psihička stanja najčeŔće transponira u kozmičke prostore ili tipske slike bliske apstraktnoj i emblematičnoj likovnosti. Tako su, primjerice, ljudsko ontoloÅ”ko nesavrÅ”enstvo, egzistencijalna otuđenost uslijed neuspjelih odnosa s drugima i psihička osamljenost dani objektivnim korelatima svemirske hladnoće i praznine te tipskom odnosno apstrahiziranom slikom tijela kao metonimijom za čovjeka. Na poetskoj smo, dakle, sceni naglaÅ”ene refleksivnosti, pjesmovne svijesti koja izriče mudrosne i (kvazi)logične konstatacije i spekulacije, pluralnog pjesničkog ā€žmiā€œ znatne općenitosti, mirnoga, sigurnog stila liÅ”enog veće afektivnosti koji poetske učinke nastoji postići u prvom redu intelektualističkom pronicljivoŔću i vizualnom dojmljivoŔću.

U toj poeziji, u kojoj u kojoj se u velikoj mjeri tematizira međusobna ljudska udaljenost, odijeljenost, nemogućnost potpune komunikacije riječima, nedostatnost jezika, afirmira se, s druge strane, komunikacija slikama, zvukovima, poetskim sklopovima. Oni omogućuju da duÅ”evni i umjetnički sadržaji, često ne posve racionalno artikulirani, ipak prijeđu s čovjeka na čovjeka i da se tako dogodi svojevrsna zaobilazna, ali ipak stvarna komunikacija.

Poezija Neve Lukić nije ā€žlagana ni lagodna. To nije ni u svojoj složenoj misaonosti ni u kozmičkoj strukturiranosti svojeg imaginarija (čime, donekle, potuđuje, udaljuje ili barem mijenja svaku konkretnost ili stereotipnu osjećajnost) ni u sintagmatskim kombinacijama slika koje ponekad znaju biti na rubu fantazmagoričnosti. Upravo to, međutim, jezik te poezije čini sposobnim da, kao u nekoj pustolovini okaÅ”njelog modernizma, govori o ā€žnovoj civilizacijiā€œ, ā€žorbitamaā€œ, ā€žiluzijamaā€œ, ā€žutvarama u magičnim kutijamaā€œ, jednom riječju, o proboju u novu, poetsku (nad)zbilju koja i od same pjesničke fakture traži osobitu maÅ”tovitost i vjeÅ”tinu. S druge strane, u tome pjesniÅ”tvu postoji i stanovita distanciranost intelektualnog zora, vizualna apstraktnost i pojmovnost, Å”to onemogućuje znatniju sadržajno-izraznu anarhičnost. U tome ā€žkalkulumuā€œ, operativnoj poetskoj inteligenciji, sadržana je i Nevina metapoetska dimenzija kad ona u trenutku pjesme reflektira nad umjetnoŔću, vlastitom poezijom i jezikom. Dakle, istodobna maÅ”tovitost, misaonost i metapoetičnost odlike su pjesniÅ”tva Neve Lukić u zbirci Sjene sjemenki. Ona se u njoj nameće kao jedan kvalitetnih i jasno prepoznatljivih mlađih pjesničkih glasova, ali i kao ā€žsjemenkeā€œ onoga Å”to od nje zasigurno možemo očekivati i u slućeno zanimljivoj poetskoj budućnosti.

Davor Å alat, Poezija