Zbirka Suho mjesto ogleda se u promišljenosti i umjerenosti, minucioznosti koja na trenutke stvara i manjak dorečenosti, ali istovremeno upućuje na ono što je ispod same površine, u prazninama između riječi, stihova i pjesama. Po mnogočemu podsjećajući na Kristevin koncept hore, Suho mjesto važnost pridaje onome što je ispod površine samoga značenja. Naglašavanjem majčinskog elementa, uranjanjem u prostor nesvjesnog te pokušajem osmišljavanja cjelovitosti u ispreplitanju vizualnosti i taktilnosti, površinskog i dubinskog, prošlog i sadašnjeg, mokrog i suhog nastoji se pronaći (ili barem osmisliti) čisto i neposredovano jezično iskustvo stvarnosti. Stoga, slijepa za jezičnu i emocionalnu konvencionalnost, zbirka Suho mjesto možda nas direktno „ne pogađa ispod pojaseva“, ali zato definitivno probija membranu uobičajenog čitateljskog iskustva.

Lucija Relić, Stilistika

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Riječ je o urednom i promišljenom rukopisu, podijeljenom u cikluse, vidno konceptualiziranom i jezički destiliranom na tragu ponajboljih suvremenih uzora. Suho mjesto ističe se i svojom načitanošću, ali opet na tragu pjesnikinjine želje za prividnom neravnotežom, ne upliće svoja značenja prema unutarnjim kovrčama i čvorovima, jednostavno, ne komplicira s jezikom i njegovim mogućnostima, ne zatvara se, nego se gotovo dijaloški otvara spram svijeta u kojem pluta (na suhom mjestu) ili spram suputnika u tom plutanju. Upravo naslovna pjesma sjajan je primjer i solidna pozicija za motrenje ove mlade poezije. Osim višenamjenskih kontrapunkta, izmjene mjesta i glasova, u kretanju ustvari zaziva samo jasnu, čistu rečenicu koja će izliječiti nelagodu tog putovanja. To se, naravno, ne može dogoditi. I zato ostajemo u fragmentu, uz more, uz cestu, čekajući ma kakav spas. Ovdje se on vrlo nježno na trenutke skicira i u sljepilu, duhanskom dimu i mirisu mente.

Suho mjesto Vide Sever knjiga je obraćanja i pokušaja susreta sa smislom, jasnoćom i novim, promijenjenim poretkom. Ove su pjesme i skice i psalmi tog pokušaja, na trenutke vrlo snažni, a povremeno i djetinje krhki, poput ranice na kažiprstu koju, uz pokoju suzu, pokazujemo mami. I ta je mama u ovome rukopisu tek fragment, ali i golema, rotirajuća os od koje se treba maknuti, pred kojom treba napokon uzmaknuti. Ali naravno, niti to nije moguće u potpunosti. Srećom, taj je odnos vrlo intenzivno zadan i iz njega autorica crpi možda i najdojmljivije pjesničke slike i metafore.

Ivica Prtenjača, Obrazloženje uz dodjelu nagrade Goran za mlade pjesnike

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Bez obzira na strofičnu odijeljenost i formu koja bi trebala eksplicitno signalizirati žanrovsku odrednicu poezije, zbirkom se očituje i narativna žanrovska priroda. Dakle, pored određenih refleksivnih momenata, infantilnih nadrealističkih pejzaža, eksplozije metaforičkih iskaza na malome diskurzivnom prostoru i pregršti drugih figurativnih manira te, u konačnici, distorzije i fragmentacije iskaza koji rezultiraju isticanjem pojedinih dijelova, na drugome se polu mogu pronaći vrlo stabilne rečenične konstrukcije s jasnom semantizacijom (i mimetičnošću) koja nam omogućuje da pratimo razvoj (gotovo fabulativni) određene mikropriče utkane u specifičan dio zbirke.

Luka Rovčanić, Nova Istra