Tvoja mama ima dečka
368
Romana Brolih

Tvoja mama ima dečka

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture i medija republike hrvatske

Otvori
Čitanja 4
Preuzimanja 2
Ukupno 6
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Nove pjesme Romane Brolih, autorice uspjele debitantske pjesničke zbirke Svemir u prahu dograđuju sliku njezina kompleksnog lirskog subjekta, koji nam se predstavio u prvoj zbirci. Riječ je o pjesničkom subjektu koji čitatelja osupnjuje svojom percepcijskom preciznošću, jezičnom dorečenošću i oporim humorom. Dok je autorica u svojim prvim pjesmama u pravilu posezala za rimom i vezanim stihom čineći tako kuražan iskorak iz dominantnog pjesničkog izraza suvremene ne samo hrvatske poezije, svoje nove pjesme ona ispisuje slobodnim stihom, čineći time ne samo formalni poetički pomak. Naime, u novim se pjesmama autorica čak približava nekom tipu poetske proze. Rima koja se sad tek mjestimice javlja, u funkciji je humorne, jetke autoironijske geste.

Romana Brolih u kontekstu suvremene hrvatske poezije djeluje kao dobrodošao, iako katkad neugodno otrježnjujući poetski glas, glas kojem treba dati prostora upravo zbog njegove svježine, odvažnosti i izravnosti. Lišena eufemizacija, manirizna i fingiranog emotivnog zamaha, njezina poezija svoju snagu gradi na autentičnom, gotovo trbuhozbornom govoru. Naime, Brolihova progovara „iznutra“, ali povišenim tonom, bez docirajućeg prizvuka, ali odgovorno. Progovarajući o anksioznim stanjima subjekta, unutarnjim tjeskobama, složenim međuljudskim odnosima, rodnim kompleksima, pjesnikinja duhovito, ironično, ali uvijek točno, detektira pojedinačne i društvene patologije. Neopterećena slikovnošću i nezasićena asocijativnošću, u novim nam se pjesmama najavljuje neumišljena, nepatetična poetika izravnog govora koji svoju motivsku građu crpi podjednako iz osobnih koliko i kolektivnih drama i konflikata.

Đurđica Čilić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Svakodnevna bića, stvari i pojave u kontekstu Romaninog pjesničkog tkanja u toplo-hladnoj igri posesivnosti dobivaju sasvim omeđeni smisao. Romana se doista poigrava i baca ih u svijet u kojem, ponekad poput malog djeteta, očekuje što li će sad biti, što će se s njima dogoditi. S druge pak strane, vješto poantirajući i držeći onaj poetski trzaj, onu samo pjesnicima s nultom egzistencijom nametnutu potrebu da veli, da se javi, oglasi, zapliće banalno u poetski sakralno. Intencija autorice vrlo vješto kolidira sa spontanošću, te smo, čitajući nove pjesme Romane Brolih, ponekad i zatečeni virtuoznošću kojom slaže svoje glase u stihove. Artikulirajući svakodnevicu na nerijetko sućutni način, ovi nas stihovi povezuju sa zbiljom na sasvim novi, brolihovski način.

Silvija Šesto

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.