Nove pjesme Romane Brolih, autorice uspjele debitantske pjesničke zbirke Svemir u prahu dograđuju sliku njezina kompleksnog lirskog subjekta, koji nam se predstavio u prvoj zbirci. Riječ je o pjesničkom subjektu koji čitatelja osupnjuje svojom percepcijskom preciznošću, jezičnom dorečenošću i oporim humorom. Dok je autorica u svojim prvim pjesmama u pravilu posezala za rimom i vezanim stihom čineći tako kuražan iskorak iz dominantnog pjesničkog izraza suvremene ne samo hrvatske poezije, svoje nove pjesme ona ispisuje slobodnim stihom, čineći time ne samo formalni poetički pomak. Naime, u novim se pjesmama autorica čak približava nekom tipu poetske proze. Rima koja se sad tek mjestimice javlja, u funkciji je humorne, jetke autoironijske geste.

Romana Brolih u kontekstu suvremene hrvatske poezije djeluje kao dobrodošao, iako katkad neugodno otrježnjujući poetski glas, glas kojem treba dati prostora upravo zbog njegove svježine, odvažnosti i izravnosti. Lišena eufemizacija, manirizna i fingiranog emotivnog zamaha, njezina poezija svoju snagu gradi na autentičnom, gotovo trbuhozbornom govoru. Naime, Brolihova progovara „iznutra“, ali povišenim tonom, bez docirajućeg prizvuka, ali odgovorno. Progovarajući o anksioznim stanjima subjekta, unutarnjim tjeskobama, složenim međuljudskim odnosima, rodnim kompleksima, pjesnikinja duhovito, ironično, ali uvijek točno, detektira pojedinačne i društvene patologije. Neopterećena slikovnošću i nezasićena asocijativnošću, u novim nam se pjesmama najavljuje neumišljena, nepatetična poetika izravnog govora koji svoju motivsku građu crpi podjednako iz osobnih koliko i kolektivnih drama i konflikata.

Đurđica Čilić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Svakodnevna bića, stvari i pojave u kontekstu Romaninog pjesničkog tkanja u toplo-hladnoj igri posesivnosti dobivaju sasvim omeđeni smisao. Romana se doista poigrava i baca ih u svijet u kojem, ponekad poput malog djeteta, očekuje što li će sad biti, što će se s njima dogoditi. S druge pak strane, vješto poantirajući i držeći onaj poetski trzaj, onu samo pjesnicima s nultom egzistencijom nametnutu potrebu da veli, da se javi, oglasi, zapliće banalno u poetski sakralno. Intencija autorice vrlo vješto kolidira sa spontanošću, te smo, čitajući nove pjesme Romane Brolih, ponekad i zatečeni virtuoznošću kojom slaže svoje glase u stihove. Artikulirajući svakodnevicu na nerijetko sućutni način, ovi nas stihovi povezuju sa zbiljom na sasvim novi, brolihovski način.

Silvija Šesto