Stjepan Balent jedan je od laureata Goranova proljeća iz 1995. godine. Zahvaljujući tog nagradi predstavio se javnosti knjigom Kako stvari stoje? zajedno s Tihanom Jendričko i Ivanom Jašić. Njegov ciklus „Zlatni rez“ objavljen u tom zborniku laureata karakterizirala je, po Krešimiru Bagiću, lapidarnost izraza, sklonost poetskoj dosjetci i jezičnoj igri, te zasićivanje teksta brojnim (kadšto proturječnim) lirskim senzacijama.

Balentove pjesme koje su prije često ciljale prema kraju pjesme i ovdje se poentirale, danas podjednaku težinu daju svakom dijelu pjesme. Dakako, povećanja težnja kraja pjesme posljedica je neizbježne strukture, ali Balent danas uglavnom odustaje od poantiranja i zaokruživanja pjesme.

Nove Balentove pjesme utoliko su bliže fragmentima neurednih, istrgnutih rubova, označene interpunkcijom trotočke, nego li uočenom i zaokruženom detalju i točki na kraju pjesme. Njegova poezija primirila se u najrazličtijoj refleksiji potaknutoj trenutkom, obično tek jednim pogledom, što je i jedna od najfrekventnijih riječi. Trenutak i pogled su u svojoj kratkotrajnosti podjednako neuhvatljivi pa upravo ta neuhvatljivost, nestalnost i promjenjivost postaju povodi tematizaciji. Ono obuhvaćeno pogledom često se opisuje pa potom reflektira. Ili oboje istodobno. Zbivanje je stoga svedeno na stanje kao na fotografiji visoke ekspozicije.

Razmjernu apstraktnost svojih zapitanosti Balent snižava stihovnom organizacijom koja se nizom prebacivanja i opkoračenja približava ležernosti proznog izraza. Neodređenost i nesklonost konačnim konkluzijama, svojevrsna postranost i pomirenost sa stanjem, nadalje će približiti tu poeziju prostoru intimističkog premda Balentov lirski subjekt često fluktuira s prvog lica jednine u prvo lice množine i obrnuto te time daje njegovoj poeziji dijalošku i intradijalošku dimenziju.