Posvemašnjem osjećaju raspršenosti i neutemeljenosti mjesta vlastitog govora Ivana Žužul u knjizi pjesama Vodostaj vrtoglavice  opire se zanimljivom i osobenom pjesničkom strategijom: njoj točka otpora nije u izravnom nadomještanju i opisivanju slike stanja, njegovu negiranju ili drugom imenovanju. Postupak kojim ona demonstrira i obznanjuje svoju prisutnost temelji se na dijalogu, dijaloškoj formi koju koristi u njezinim različitim oblicima: ja koje se suprotstavlja Drugom i drugima, ja koje se umnaža u vlastitim dvojnostima i perspektivama, ja koje se prelama u Drugom i ulazi u složenu mrežu svojih i tuđih odnosa.

Knjiga pjesama Ivane Žužul kombinacija je fragmenata, nedovršenih i strelovitih prizora, izričaja, prevrednovanja vokabulara i poetsko-mitoloških nosivih elemenata iz različitih jezičnih iskustava hrvatskog pjesništva. Ne mislim nužno na put od renesanse do baroka i natrag nego na samosvjesno podređivanje čitanja (i sada pisanja) pjesništva šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina i svjesno situiranje vlastitog pisma izvan pragmatičnosti pjesništva devedesetih. Situiranje izvan jer se eklektičnosti i upućenosti na stvarnost (mimetizam svakodnevlja koji je zavladao hrvatskom pjesničkom scenom) odgovara suptilnijim čitanjem vlastitog tijela i pisma.

Volio bih da sam dijelom uspio potvrditi sve ono što knjiga pjesama Ivane Žužul Vodostaj vrtoglavice nosi u svojoj snazi i vrtoglavosti i time najaviti novu knjigu i odličnu pjesnikinju.

Miroslav Mićanović

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 

Ivan Žužul javlja se u doba kada je s Makovićem izvršena revizija hipermetaforičke obuzetosti semantičkog konkretizma, dok novostvarnosna vizura diktira ozračje svakodnevice kao uvjet nove poetske vjerojatnoće. Početak je trećeg tisućljeća, hrvatsko se pjesništvo pokazuje stubokom izmijenjeno: ono nije više obuzeto pitanjem slobode, ni pitanjem egzistencijalnog samoodređenja, ni prodora u zagonetku predmetne očiglednosti, ni prevratom jezičnog sredstva. Njemu kao polako počinje izmicati začudnost njegova vlastitog funkcioniranja. „Riječi nemaju težine / samo istine / a one se ne traže.“ Ivana Žužul kao da je svega toga svjesna, svjesna je nadasve da je većina vrijednosti, pa i onih na koje su se oslanjali minuli pjesnički koncepti, izgubila na važnosti, katastrofa novog potopa koji briše sve vrijednosti i entropijskog sveizjednačenja posve je izgledna:

U razljućenom vrtlogu
voda je odnijela imena pojedinih stvari
i u svijetu
je zavladao divni kaos
kolone su se sudarale
a nitko se nije
pravio važan,
jer je magla sve izjednačila.

(Pjena s nemira)

Već u svojoj prvoj knjizi Ivana Žužul pokazuje začudnu svijest o sjaju i bijedi poezije, ali da je poetski govor, u neodoljivosti svog širenja, usmjeren pravim rješenjima. U ove pjesnikinje govor posjeduje k tome potisak nekog izvornog automatizma, rečenica je prometalo preobrazbi (osobito u ciklusu Kao da je pala s Marsa). Ako se od kritičara kadgod očekuje i pokoja zamjerka, kažimo: možda je pjesnikinja u prvoj knjizi i previše otvorila frontu svog poetskog interesa. Utoliko će biti slobodnija u izboru bitnog.

Zvonimir Mrkonjić