Da se ne bi stekao dojam da je ovo tek zbirka koju se izvikuje, postoji čitav jedan korpus pjesama koji se bave ljudskom intimom, konkretno njezinom ljubavno-erotskom dimenzijom, i od kojih bi se svaka mogla zvati „pjesme o muškarcima i ženama“. Periš je radosni hedonist, u ovom sloju knjige iščitava se šeretski pisac koji bi komotno mogao biti jedan od pripovjedača iz Boccaciova Dekamerona. To je pisac čiji je cijeli svemir, prema vlastitom priznanju „njena vagina“ i koji nam predlaže da svi zajedno pođemo u krevet. Nakon aktivističkog bijesa koji vrišti iz ostatka zbirke, ovdje nam se nudi prostor za odmor, zaštićena zona intime u kojoj je i dalje sve u redu i koja nudi spas u kolektivnoj, apsolutnoj ljubavi.

Zbirka X pokazuje nam da smo za takvu ljubav još uvijek sposobni i da je vrijedna truda. A Želimir Periš pokazuje da je osim za prozu, jednako sposoban i za autentičnu poeziju koja će tek pokazati svoj puni potencijal.

Mirko Božić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kada bi svaki mali čovjek odlučio glasno kriknuti, uznemiriti auru konvencionalno kondicioniranih atoma, elemenata stvarnosti, kako bi taj krik zazvučao? Bi li on proizveo nesnosnu buku od kakvih 80, 90 ili više decibela, ili bi ipak bio kao polurezignirano mrmljanje u bradu, psujući svaki faktor za koji misli da je možebitno odgovoran za ovaj besmisao, potlačenost, sivilo i kavez u koji smo ugurani. Mnogo je stvari koje determiniraju naš život, a čine se ili kao arhaične, anakrone metastaze iz nekih drugih, sada dalekih doba, ili kao kontrakcije nesposobnih društvenih organa koje kao jedinu funkciju imaju poticanje shizoidnog pribjegavanja određenim modalitetima mišljenja i ponašanja koja se u konzumerističkom duhu plasiraju na društveni švedski stol. Čini se, kako Želimir Periš, u svojoj zbirci poezije nazvanoj X kreira sintezu gore navedenih mogućnosti s dodatkom modernističke, intelektualne razgradnje stvarnosti kojom čini svojevrstan kontrapunkt sa pomalo delikventnim buntom utjelovljenim kroz dominantni jezik svakodnevnice, vulgarizme, parole, pamflete, grotesku, ironiju.

Josip Luković

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Želimir Periš do sada je bio poznat kao prozaik, a zbirkom poezije X, etablira se kao pjesnik na sav glas. Dobar dio zbirke kao da je propitivanje dosega poezije, pa odabir, naklon i vraćanje na scenu, ili bolje na ulicu, poezije prošlog stoljeća koja se recitira, po mogućnosti na megafon s preokrenute gajbe, koja se obraća čitatelju/slušatelju i aktivira ga. To je poezija sazdana od pamfleta, parola, jezika svakodnevice impregnirana egzaktnim podacima, humorom i ironijom, svojevrsna racionalno-lirska masa stihova koja progradira, raste kao lavina i onda kreće – uzbrdo. A govori o svijetu spektakla, neoliberalnom kaosu i kapitalističkom pressingu na ljudski život i san, čudesima privatizacije i opustošenim tvorničkim pogonima, identitetskim izborima…

No Periš ima i svoju drugu i treću stranu, nakon pjesama koje se izvikuju, dolaze ciklusi pjesama koje se šapću i koje se mrmljaju. U tim je, dominantno ljubavno-erotskim ciklusima, autor nešto tiši, no i dalje zaigran i socijalno osviješten. Nađe se u njegovim stihovima i obiteljske historije i društvene histerije, pa se i među jastuke uvlače politička rješenja: a zašto svi zajedno ne bismo pošli u krevet, pita se.

Zbirku završavaju pjesme za mrmljanja, kolekcija emocija poraza, poezija luzera koji su bitke izgubili, ali ne znači da su se i predali. Oni svoje misli izgovaraju sebi u bradu s ciljem da tu bradu i glas iz nje – podignu.

Ovo je zbirka s nepoznanicom x u naslovu, ali radi se o tome da se taj x, to nepoznato, prepozna, malo nakosi i postane +. Da se svijet promijeni. Riječima Želimira Periša: x kao dosta!

Kruno Lokotar