Sanjin Đukić stvara svoju pjesmu u stanovitom “totalu”, shvaćajući je kao cjelinu subjekta (“imaginaire”) i kao sliku. Taj subjekt zatim kontaktira i ulazi u interakciju s Drugim (ili s Drugom) bilježeći posljedice sudara na jedan hipersenzibilan način. Taj način stvara začudne poetske efekte. Tek tada, u susretu s okolinom, Đukić ulazi u sferu realnog. Ali je okus realnog vrlo bolan, skoro katastrofičan. Čak u nekim slučajevima realno, u “amortizacijskoj” maniri, postaje začudna ili nestvarna i neozbiljna stripovska ili filmska slika. Na taj način se ono realno maskira i izmiče, pretvarajući se u šaljivo ili nedostižno daleko. Također, ponekad se pojavljuju apsurdni ulomci, koji nastaju kroz nizanje asocijacija i iz daljine podsjećaju na apsurd “jezične” poezije.

Rade Jarak