Jelena Osvaldić piše poeziju i kratke priče, objavljivala je na književnim portalima i u časopisima, a dobitnica je nagrade „Ivan Vitez Trnski“ 2014. za najbolji neobjavljeni rukopis mladog autora do 35 godina starosti, koju dodjeljuje Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika.

Knjiga Zašto? Zato. i jest ukoričenje toga rukopisa, za koji u obrazloženju stoji kako „Jelena ne nudi egzotične ili manje egzotične posebnosti, koje vidi samo pjesnik, nego je njezina poezija nekovrsno registriranje stvarnosnih slika“.

Poezija Jelene Osvaldić realistična je, bavi se svakodnevicom, rutinom, ali i nesretnim ljubavnim pričama. U narativnim pjesmama govori beskompromisno i bez uljepšavanja, posebno se ističe duhovit poetski obrat u poanti ili, pak, neki detalj, koji daje posebnu atmosferu. Ljubavne priče o kojima poetizira nisu ispisane himnički, već se naglašava povezanost društva i ljubavnih odnosa. Nerijetko upravo siromašno društvo uvjetuje način ponašanja ljudi, koji postaju robovi kredita, uopće kapitalizma, pa se čini nemogućim ostvariti odnos lišen slika vezanih uz režije, kupnju hrane, skupoću.

Ipak, neke pjesme otkrivaju potrebu za snatrenjem, ali onda je riječ tek o zamišljenu odnosu u kojem ne dogovaramo se tko će kupiti prašak za rublje / ne želimo kvariti kišnu kulisu (pjesma „Nikad“). U pjesmama se govori o žudnji i čežnji, o ljubavnim igricama, o bukoličkim krajolicima udaljenima od grada, u kojima „uvijek sanjaš ispočetka“. Nalazimo supostavljanje velikoga grada i podravskoga kraja, koji je prikazan kao pitomo mjesto u kojemu je moguće zamišljati neki sasvim drugačiji svijet (pjesma „Vikendaši“).

Već naslov knjige sugerira to da lirska junakinja nema potrebu nikome objašnjavati svoje životne izbore, jer ima svoj stav i čini ono što jedino može: npr. pospremiti kuću u proljeće i promatrati. No postoji pritom neka mirnoća, spokoj u promatranju svijeta oko sebe. Ona nije pripadnica elitnog, već srednjega sloja koji godišnje odmore provodi uz obalu obližnjih rijeka, daleko od reportaža i zvjezdanih hotela. I pjesma „Dubrovnik“ govori upravo o tome: o nepravdi. Jelena Osvaldić ne šuti, nego govori iz pozicije mlade žene koja promišlja svijet oko sebe i ne dopušta da je zavedu pričini i opsjene. Njene pjesme pune su slika koje dočaravaju jednoličnost svakodnevice, ritam koji donosi nemir jer zapravo nema izlaza.

U pjesmi „Što sam ja?“ ne polazi iz antropocentričke pozicije, već se postavlja u odnosu na ptice i drveće: što sam ja ptici? / Sličim li joj na nepouzdano drvo, / iz kojeg ne može ništa crpsti?. Postavlja si ontološka pitanja – je li živjela prije rođenja i hoće li umrijeti poslije smrti. Postavlja se pitanje može li se nadživjeti sebe i može li se ponovno roditi. Kao da se autoričini poetski junaci samo spašavaju kako ne bi upali u besmisao vrtloga u koji su ulovljeni trudeći se da ih ne usisa „crna rupa vedrog dana“. Poezija je svojevrsni bijeg od ništavila, s kojim su se mnogi stopili, a pisanje je usitnjavanje misli sve do stanja kada se one više ne mogu sljubiti. Riječi mogu postati razularena slova onda kad se događaju prekidi i lomovi, povišena emotivna stanja. U pjesmama u kojima se govori o uzbuđenostima što nastaju pri ljubavnim susretima, pojavljuje se bar jedan detalj koji depatetizira. To je, na primjer, slika najlonske vrećice koja pleše iznad asfalta (pjesma „Citrona“) ili, pak, prizori iz nekog shopping centra, koji se povezuju s metafizičkim (pjesma „Plodovi zla“). Prisutna je ironija, odmak kojim pjesnikinja promatra potrošački svijet oko sebe, ali i ljubavne drame, pa se upravo tim odmakom spašava od sladunjavosti i hipertrofiranosti. U pjesmi „Odrasti“ govori se o strahu od odrastanja, od otuđenosti u svijetu u kojemu više ne znamo kome bismo se obratili, na koga bismo vikali, jer smo eutanazirani i sabijeni u malim ugrijanim stanovima. O tome govori izvrsna pjesma „Kolinje“.

Pjesme Jelene Osvaldić kao da su nastale u nekom ljetnom poslijepodnevu, u smiraju, pa opisuje ljude koji se nakon ručka više „ne bore protiv muha“. Svi su pomireni i samo gledaju kako se sve vrti u krug. Posvemašnji spleen, melankolija. U pjesmi „Vrt“ govori o majci koja se trudi saditi vrt, ali nakon nje taj će vrt zarasti: Nitko od njene djece ne misli saditi život. Upravo ova sjajna pjesma govori o strahu od budućnosti, o besperspektivnosti, o svijesti kako smo se predali i postali zarobljenici naših neplodnih misli. Jer sve se odvija u glavi, ondje se gomilaju misli, stvaraju rečenice, a život se promatra sa strane jer to što živimo i nije život. Promatranje ljudi i pojava ono je što čini posebnom mladu pjesnikinju. Promatranje ljudi, ali i biljaka koje umiru. Očekivanje velike smrti, možda. Ili možda velike ljubavi. Želja da se vjeruje, ali i svijest da njezin pogled više nije pogled mlade osobe koja ima iluzije. Ili ipak ima nade: Zašto ne bismo zajedno pobijedili mrak, kaže ona mladiću.

Lirska je junakinja kao lik iz francuskih filmova o kojima piše: pomalo odsutna, zatvorena, a opet puna košmara koji skriva u sebi. I ponekad je dovoljno, baš kada odustanemo od života, da nas pahulja na licu sjeti kako smo živi. I da su košmari tek nezdrave misli koje bujaju u zdravim tijelima, melankolija u kojoj se čuje otkucaj svake minute i postoji svijest da je iza nas sve više prošlosti, a sve manje budućnosti (pjesma „Sad(a)“). Nakon melankoličnih pjesama slijede one koje govore o snatrenju i čežnji, ljubavi. Miješaju se registri žudnje i sjete. Ukratko, riječ je o vrlo zanimljivu pjesničkom rukopisu, o narativnim pjesmama u kojima ima autopoetičkih elemenata, leksik je vezan i uz podravski kraj, ali i potrošačku kulturu, a temelj je gradnje mnogih pjesama – metonimija. Riječ je o pjesničkom prvijencu koji sadrži poneku klišeiziranu ili nedovoljno „izbrušenu“ pjesmu, ali uzevši cjelinu možemo reći kako je knjiga Zašto? Zato. iznimno zanimljiva zbirka o brutalnom vremenu u kojem živimo.

Darija Žilić, Nova Istra