Bačenost-u-svijet odavno smo prestali tako oslovljavati. Najprije ju je, krajem prošloga stoljeća, barem kako smo mi to sebi ovdje-u-svijetu tumačili, zamijenila odbačenost-od-svijeta. Danas ju je, upućeni tvrde, zamijenila pak simulacija koja, u svijetu umnoženih realnosti, može zvučati i optimistično. Jedna od odlika prošloga stoljeća bila je odricanje prava na privatnost. Preciznije, nije postojala granica između privatnog i javnog. Uzrok tome bili su razni ideološki projetki: od nacionalizama do internacionalizama, od revolucija do involucija.

Budući da se svaki veliki projekt u pravilu temelji ni na čemu (a to postaje itekako jasno kada dođe vrijeme da se istog provede u djelo), svaki veliki projekt u pravilu i propadne. Ali, veliki projekt nikada ne vodi brigu o pojedincu. I to je u konačnici sretna okolnost, jer kako drukčije bi, nakon velike propasti velikog projekta, bilo tko od nas preživio? I nastavio trajati, recimo, u vremenu postideologije, postsubjektivizma, postemocionalizma!?

Ono što su u 20. stoljeću radile ideologije – uništavale privatnost kroz poništavanje granica između osobnog i kolektivnog, privatnog i javnog – danas rade mediji i sve savršeniji oblici komunikacije. Knjiga Stjepana Balenta Zbiljna drogerija lirski je dokument takvog, postemocionalnog vremena. Balent spoznaje činjenicu promjene paradigme, on zna da je nadu i utjehu mesijanizma (privremeno, a kako drukčije) zamijenio akceleirani matricizam, ali ne tuguje za prošlim vremenima. Ne čudi se oko te promjene, niti se, negativno inspiriran izostankom smisla, s njome svađa. On je mirno, ne bez generacijske produktivne sjete, komentira i piše. Njegovi stihovi doimaju se kao lirska argumentacija post-lirizma, čija je ljepota upravo u toj namjerno kreiranoj diskrepanciji.

Svijet kojega Balent ispisuje osvijetljeni je mrak. To postemotivno “chiaroscuro” ilustrira subjekt (koji) u pjesmi “zna što je vihor: ogromni lijevak zraka” koji, iako se mraka ne boji, svjetla “drži upaljena” samo da “tome nečem, zastrašujućem/ po definiciji, što uvijek dolazi iz mraka ili iz daljine/ pokaže kako ovdje ima živih// i koliko su nemilosrdni prema sebi”. Zašto se bojati mraka? – pita se autor. Mraka se bojimo i mraku se molimo, piše u svom kod nas neki dan objavljenom romanu Naslijepo budući nobelovac Claudio Magris, jer mrak ne sadrži ništa. To je dovoljan razlog strahopoštovanju. Ali, sugerira Balent, da bi se strah odagnao, treba se samo prisjetiti dana kada smo prvi put bili odvedeni u kino. Kada su svjetlo i mrak, hineći iluziju, zajedno za nas stvorili stvarnost.

Lirska suvremenost Zbiljne drogerije svjesna je nužnosti, kako su nam s velikih ekrana, šaljući svjetlo da pokori mrak, govorili: “miroljubive aktivne koegzistencije” poezije i medija, mogućnosti lirizacije i akceleracije svijeta koja je razvidna u spoznaji bezgraničnosti, nezaustavljivosti i jednog i drugog. Ono što govori u prilog ovoj pretpostavci je “za naše prilike” nevjerojatno uspio suživot tradicije i individualnog talenta. U pjesmi “oluja je trgala noć…” čitamo o ne tako senilnome djedu koji je “na gornjoj terasi vitlao sabljom iz prvog svjetskog rata/ povicima Udri Ilija!…” i tako izazivao munje.

Za razliku od neozavičajnih neoguslara koji su rođeni nakon Balenta, Balentu je kristalno jasno da tradicija ne mora biti smrt individualnog talenta: kako ona kolektiva, tako ona jedinke. Ne samo da ona, ispravno tretirana, ne mora biti ni ponos ni uteg, nego da čak može biti i izvor zabave. Kada se, naravno, spozna da se tradiciju (samo) ne nasljeđuje, nego da je se (prvenstveno) izmišlja i konzumira bilo iz poštovanja, bilo prema potrebi… No, uvjet je za to, što je kod Balenta slučaj, da onaj koji piše, o sebi ne misli kao o demijurgu, nego kao o proizvodu i proizvođaču tradicije.

Nikola Petković, Novi list