U poeziji Maje Klarić napetost uzrokovana potencijalnim izvanjskim prijetnjama s kojima se putnički/autorski subjekt može susresti na svome putovanju (poput bolesti, nezgoda, i ponajviše, čimbenika drugih ljudi) gotovo je u potpunosti premještena na unutrašnji plan – unutrašnje, nevidljive krize iščitavaju se kao glavna prijetnja integritetu subjekta. U pjesmi Mračne ulice i druge opasnosti Klarić izvrće upravo uvriježena poimanja doma kao sigurnog prostora i putovanja/tuđine (a osobito mračnih ulica, intenzivno rodno obilježenih) kao mjesta nesigurnosti. Pjesnički subjekt odlazi na put Upravo zato kako bih pobjegla / Od stvari kojih bi se trebalo čuvati. Na ovo rezoniranje razvija se u zbirci Život u ruksaku dalje ideja o putovanju kao bijegu, oslobođenju, pokretnoj točki s koje je moguće svakodnevna iskustva, pa i samu bit subjekta uronjenog u njih, spoznati s dragocjenim odmakom: Sve je već daleko / Loše stvari koje već dugo želiš zaboraviti / Lijepe stvari koje te tište jer su prošle / Uspomene od kojih si se morala udaljiti geografski / Da bi postale prošlost.(Brzina zaborava); Rastemo najviše / Tamo gdje nas poznaju najmanje. / Mi se prostiremo. (Istraživači); Prestali smo ičemu pripadati / I pronašli smo svoju slobodu / Hodajući svijetom. (Granice). I putopoezija Maje Klarić tako se pokazuje čvrsto povezanom uz tradiciju putovanja kao hodočašća za smislom i prosvjetljenjem, a čiji je trenutni trend američkih putopisa o „putovanju koje mi je spasilo život“ tek najnovija u nizu beskonačnih varijacija.

Barbara Pleić Tomić, Muf

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pjesnički subjekt Maje Klarić najpreciznije bi se mogao odrediti kao putopisni, onaj dakle, koji poistovjećujemo i pronalazimo u putopisnoj prozi, koji u putopisnoj prozi i iz takve proze nastaje, koji svojim putovanjem, promatranjem, razmišljanjem, doživljajem gradi svoju prozu. Ovdje međutim imamo poeziju, punokrvnu lirsku poeziju, kojoj nije strana deskripcija urbanog ili prirodnog krajolika, ali koja se ponajviše artikulira u slikama, metaforama, alegorijama. Lirski je to subjekt koji je „prebjegao“ iz putopisne proze, odnosno iz autoričinog putopisnog doživljaja, i koji se u okolnostima tropa i figura, slobodnog stiha i strofa sasvim dobro snalazi. Sam tijek putovanja, kao i boravak u dalekim egzotičnim krajevima, ova će poezija prenijeti kao dojam, impresiju bogate aluzivnosti, ne kao proznim putopisima svojstven detaljan opis svakog i najbeznačajnijeg doživljaja i događaja – možda neočekivano, ali ova poezija jednako uvjerljivo prenosi atmosferu dalekih krajeva kao i opširna proza, što je najbolji pokazatelj moći poezije, ali i umijeća autorice. Gdjegod ide pronalazi poeziju, ali i poezija pronalazi nju.

Davor Ivankovac